Naša stvarnost

FILM 145 drugo ali nikako ne i dokaz da je ona primer dijalektičko-materijalističke likvidacije Bergsona. Svako fakvo ivrđenje bilo bi samo zlonamezrno i proizvoljno podmetanje i g. Nedeljkoviću i dija-

lektičkom materijalizmu., Đ. 7.

FILM U 1938 GODINI

Još 1991 godine Karl Mierendorif je napisao konačnu reč o umetničkom filmu, a svega iri godine docnije Lupu Pick je već bio ostvario Silvesirovu moć. U fom periodu, od 1994 do 1999, sve je bilo u grozničavom radu i išćekivanju. Filmska umefnosi je bila zrela, to su svi osećali, ali umežnički film još uvek nije bio ostvaren. Pitanje dana ili nedelja; njegov dolazak je izgledao siguran i svi su očekivali sutrašnjicu sa pouzdanjem i nestrpljenjem. Onda je prošlo nekoliko godina, osvanula 1999, 1933, došla i 1938, prošla čitava decenija, a sve je ostalo započeto i nesvršeno. Ono u šta se toliko verovalo nije došlo. Barl Mierendorfif je nestao, Lupu Pick se izgubio, Louis Delluc umro, Moussinac zaćulao, Ren6 Clair putuje itd. itd. Ostaci nemačke filmske škole potonuli su zajedno sa ostacima Weimarske republike, a francuska škola nije se bila ni razvila. Banket se nije održao. Pored puteva filma ostali su izvaljeni putokazi sa nafpisima Ljubav Jeanne Ney, Bura nad Azijom, Oklopnjača Potemkin, triumfalna povorka nije prošla, putevi su ostali pusti pod oblačnim nebom i po njima su počela da fandrču kolica prodavalaca limunade Hollywood i komp.

Prelomna fačka u posleratnom filmskom razvitku preistavlja 1998 godina. Uvođenje fonfilma na svetsko tržište, ili, kako je to zvanično nazvano: pronalazak fonfilma.

Oko ovog „pronalaska” stvorena je, saučesništvom štampe, jedna laž besprimernih razmera. Nije bilo lista, časopisa, publikacije, jednom rečju štampane hartije, bez dirljive priče o glumici, koja je morala da se povu»če sa filma zalio šlo joj glas nije bio prijatan preko mikrofona, ili o režiseru koji nije umeo da se snađe u problemima „nove fehnike”. Ovu stoproceninu izmišljotinu progufali su milijoni ljudi sa takvom lakoćom, da bi cela stvar izgledala smešna priča o duhovižlim varalicama, da nije u pitanju kulfurna fekovina čovečanstva, koja se po važnosti može uporediti sa štampom. Pod okriljem ove zaista genijalne laži o „novom filmu” uspeli su američki trcovci da raskinu bez oštete čitav niz ugovora sa najboljim glumačkim i režijskim sposobnostima nemog filma, pod polpuno izmišljenim izgovorom, da ne mogu da se prilagode „novoj tehnici"; da onesposobe nemačku, francusku i englesku konkurenciju za čitav niz godina, i, u svoje vreme vrlo važnu, privatnu proizvodnju, fakozvanu „avangardu”, da ufrostruče broj kontrolisanih filmskih sala, putem finansiranja novih tonskih instalacija, itd. itd. Jednom rečju: vlasi nad celim filmskim iržištem, odrešene ruke u odnosima sa nameštenicima i mnogo