Naša stvarnost

i50 LJUDI — DOGAĐAJI — EBNJIGE

„NA LEĐIMA JEŽA"

Drama po romanu »Srpska trilogijae od g. Stevana Jakovljevića.

Reman g. Stevana Jakovljevića »Srpska trilogija« stekao je veliki publicitet. Publika ga je prihvatila kao zanimljivu lektiru, kao lako i tečno pisani, anegdožiski dnevnik doživljaja u ratu. Raifnici su ga dočekali sa simpatijama zbog toga što ih je potsećao na dane koje su preživeli i zbog oreola kojim je u njemu obavijeno njihovo učešće u borbama. Reklama je obilno iskoristila interesovanje publike, uz to i ćutanje kritike, i ubacila krilatice koje su u oceni njegovog ranga u nesrazmeri s njegovom stvarnom književnom i dokumenjarnom vrednošću. Tako je za ovaj roman bez ozbiljnijih razloga razglašeno da on po vrednosti nadmašuje i čuveni Remarkov roman »Na zapadu nišla novo«.

Roman g. Jakovljevića ima izvesne kvalitete, naročito u tome što Tat ne prikazuje egzaltirano, u trijumfu nadmoćnosti snage nad neprijateljem u cilju raspirivanja mržnje i zle krvi među narodima, ali ima i krupnih, ozbiljnih nedostataka, koji su do sada, kada je bilo reči o njemu, ili neuočavani, ili u prijateljskim ocenama prećutkivani. G. Jakovljević nije prikazao rat u njegovoj punoj brufalnoj stvarnosti i iragičnosti. Olfsustvuje u romanu pored toga i njegov moćni, određeniji i odlučniji kritički stav prema samo ratu, dublji proživljeniji odjek krvavih rainih užasa na njegovu savesti. Iz njegovih belažaka o danima rafa izostalo je tragično ocrtavanja ratnih strahoia, divljeg ratnog klanja, bespomoćnosti u kandžama smrti, u duši ratnika. I pored toga što ne glorifikuje rat kao instrumenat obračuna među narodima i manifestaciju snage naroda, g. Jakovljević načinom izlaganja ratnih događaja, anegdoiskim preskakivanjem preko oseiljivih mesta, ilustrovanjem rata ipak iz udaljenosti od jezivih slika njegovih okršaja i izvesnim staranjem da se svi srpski ražnici na fronfu prikažu kao ljudi punih vrlina, hrabrosti i plemenitosti, znatno umanjuje zbilju rafa, istinu o njegovoj bestijalnosti i tragičnim dejstvima.

G. Jakovljević piše o ratu kao rezervni oficir koji hoće da svojim drugovima iz vremena rata obezbedi svetlo mesfo i prvorazredno značenje u vojničkim operacijama. Težište njegove kritike, kada se ona i pojavi u romanu, ne ide na rat kao takav, već na komandovanja iz saklonjenih mesta, na greške u vođenju borbi. Njemu je u romanu najviše stalo da dokaže da su pobedu izvojevali oni iz prvih linija, i to ne po nekoj naučnoj vojnoj taktici, već po snazi ljubavi prema zemlji, snazi svoje durašnosti, požrtvovanja i da su oni imali više srca, ljudske uviđavnosti nego oni koji su iz daljine izdavali vojničke naredbe. G. Jakovljeviću je bila glavna briga da iznese kako je ona omladina s predrafnih visokih i učiteljskih škola pokazala u ratu najviše samoodricanja, samopregorevanja i muške otpornosti. Svaki je od njih u očima g. Jakovljevića junak, karakteran i plemeniži vitez. Idealizirajući tako svoje drugove u duhu Filipovićevih i Jelićevih pegama, on je i njihove karaktere, obavio svetlom i vedrom iskrenošću,