Naša stvarnost

NA LEĐIMA JEŽA 151 usrdnim bražimstvom, koje se ovde onde prekine naprasitošću i nerVnim ispadima, ali se opet povrati u najodaniju drugarsku ljubav. U takvom prikazu, ral 50, iako ga g. Jakovljević preistavlja strašnim i tragičnim, sublimira krož idealizovani ip herojstva, junaštva, muceništva, robovanja ali i veličine rainog borca.

Ideališući svoje drugove rezervne oficire i đake narednike, g. Jakovljević nije prišao bliže seljaku i radniku, učesniku u rafu. On ga je više posmairao kroz oficirski artiljerski dogled i iz oficirskog mundira nego što se starao da dokuči šta se zbiva s njim u onim ratnim iragedijama. I on je nekako gledao njegovu psihu iz onog UulvVIđeog ugla s kojim se kroz zabavne vojničke anegdote simpatično ilustruje dobroćudnosi posilnoga, njegova promućurmaost i trpeljivost. 1 tada kada je ocrtao u grubljoj stvarnosti njegov položaj, on je to činio ovlašno, prelazeći lako preko njegovih stradanja, ne revoltirajući se protiv onih postupaka nepoštednosti i surovosli prema njemu. Sve što bi zamrljalo onu osnovnu idealiziranu sliku srpskog junašiva na frontu, na borbenim položajima, g. Jakovljević je sklanjao s puja u svome romanu. On je samo hteo da odeli sveflim od crnoga, front od pozadine korumpiranih liferanata i zaštićenih zabušanata.

To idealiziranje junaštva još se jače i upadljivije istaklo u dramatzaciji. Tu je svaki učesnik u rafu, od prvog do poslednjeg, heroj u ovom ili onom obliku, plemeniti junak »bez straha i manje«, širokogrud, nesebičan i čovekoljubiv. G. Jakovljević je svedočio o ratu u pretežnom delu romana iz izvesne udaljenosti od prvih linija borbe. Dramatizacija je obradila onaj odlomak u romanu u kome je pisac opisao kako je dospeo u prve redove fronta, tamo gde se vodi borba prsa u prsa. Doživljaji na tom najizloženijem i najužasnijem sektoru rafa nose u sebi materije za jezivu tragediju. Atmosfera rova jurišnog odreda na domaku smrti morala bi biti ispunjena sva nervnom dramatičnom napregnutošću. Iz anegdožiskog ilusirovanja rafa u romanu dramatizacija nije izvukla tu visoku dramažičnost i nije uspela da na pozornici stvori stvarnu i dinamičnu prikazu rafnih zbivanja. Ona se pozabavila pozorišnom ilustracijom teksta romana, zadržavajući se više na psihološkom dejstvu raja na učesnike, na onome što je u manjoj meri i površno obrađeno u romanu. Tako se dobila pozorišna slika rova slična onoj koju smo videli u Šerifovoj drami »Na kraju puta«, rova u kome se u najdramtičnijem momentu pateličnom književnošću komentarišu rafna ubijanja i žrtve.

Nesivarnosti i neubedljivosti slike rata doprineli su mnogo režija (g. D. Gošić) i glumački prikazi. Režija nije pokazala dramske dinamike, elektiricifeta, prirodne emolivnosžii u prikazivanju ratnih događaja i doživljaja. Najuzbudljivije mesto, ono na kraju, zbog koga je verovalno izvršena dramahizacija, zbog koga tekst gubi karakter pripovedačke ilustracije i dobija onaj drame, izveden je u osrednjoj i rasplinutoj, uz fo izveštačenoj emocionalnosti. Nije tu bilo ničeg neposrednijeg od dejstva bružalnoga, jezivoga, teško tragičnoga. Pretstavu rafne stvarnosli kvario je i deklamatforski ton koji je atmosferi rova davao još jači izraz grube i banalne knjiškosti. Tehnička sretsiva,