Naša stvarnost

REALIZAM IVANA CANBARA 85

iv

potcenjivanje narodnih snaga i narodne svijesti (»Očiščenje in pomlajenje«). {

Junaci Cankarevih realističkih djela stvamo su većim dijelom pesimisličke figure. Ovdje možemo da polsjetimo na odgovor, što ga je Gogolj jednom prilikom dao svojim čitaocima, kad su ga pitali, zašto u njegovim »Mrtvim dušama« nema nijedne simpatične figure: »Ne mogu ih ja isisati iz prstas. Tako isto ni Cankar nije mogao naći i realististički skicirati u okolini u kakvu on postavlja svog Martina Pačura, jednog svijesnog nosioca naprednih ideala, kako se oni danas shvafaju i kakve bi Plamenac možda želio da vidi u slovenskoj stvarnosti 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka.

Šta su Cankarevi junaci, šta je na pr. Martin RBučar, šta je Jerman u „Hlapcima” itd. To su oni nikome poirebni žipovi, što ih česfo susrećemo i kod Gorkog. To nisu izuzetci ni iragi-komične figure, kao što fo fvrdi Plamenac, govoreći o Martinu Bačuru. To su sasvim realne figure predratne slovenske stvarnosti, nimalo komične, ali zato utoliko tragičnije. Plamenac veli: »Uzalud bi htio Cankar da njegov Kačur bude tip borca-idealiste«. Bad bi Plamenac Martina Bačura malo savjesnije pročitao, on bi se uvjerio, da Cankar nema baš nikakve namjere, da nam prikaže Pačura kao tip borca, naprojiv, on mu suprožstavlja istinski tip borca, onog kovača s razbijenom lubanjom. Ali baš zato što su ovakve figure mogle u onoj stvarnosti biti samo rijetki izuzetci, a ne tipične pojave, on taj lik stavlja u duboku pozadinu. Iz ove pozadine faj lik dominira nad zbivanjem sve do kraja, dominira kao simbol kulturne misije radništva u slovenskom narodu.

Jedan sasvim konkretan pozitivan fip ocrtava nam Cankar u svom predavanju »Slovensko ljudstvo in slovenska kultura«, održanom god. 1907 pred radnicima u Tzrsfu.

Zaista dosta čudnovato zvuči, kad čujemo, kako Plamenac žvrdi: »Cankar ne vjeruje u čovjeka, ne vjeruje u život i ne vjeruje*u napredak, razvitak, sreću čovječansiva... on je pjesnik poniženih, ali ni ufjehu ne nalazi za njih u sebi, već ih prosto žali, lije suze nad njihovom svirepom sudbinom, jer ne vjeruje da se išta može izmijeniti. Canka se pasivno prilagođava datim mogućnostima...« A šta veli Cankar? Govoreći o svojim pesimističkim možlivima, on već u godini 1909. kaže: ».. pesimizam se rađa iz prilika — kad se prilike izmjene, izmjeniću se i ja. A možda i ja sa svojim pesimizmom, sa svojom safirom, unekoliko pridonosim njihovoj promjeni«. Dakle, već tada Cankar svojoj umetnosti postavlja vrlo konkretnu svrhu: promjenu prilike. A što je to drugo, nego ono osnovno, što potpuno ispunjava zadatak romana sa naprednom fendencijam.

Duge godine, što ih je Cankar proživio u bečkom radničkom kvartu Oitakring, uvukle su i njega u radnički pokret i on je njemu ostao vjeran do smrli. Da je Plamenac pročito »Bijelu krizantemu«, i već spomenuto Cankarovo predavanje »Slovensko ljudsivo in slovenska kultura«, ukratko, da se Plamenac upoznao s Cankarem malo