Naša stvarnost

86 . 1. POLJANEC

bolje, nego što je to u stvari učinio, onda bi sa uskoro uvjerio, da je Cankar i te kako dobro znao, da se sve može izmjeniti, a znao bi i fo, tko sve fo može promjeniti. Pad bi Plamenac pročitao »Rralja na Betajnović, »Hlapce«, i kad bi se malo više udubio u samog »Martina Faačura«, kojeg toliko kritikuje, onda on ne bi Cankaru podmetao Le Bonove feorije o psihologiji masa, onda bi vidio, da Cankar vrlo fino razlikuje sve što se događa u masi.

Da je Plamenac pročitao bar nekoje Cankareve autobiografske sivari ()Bako sem postal socialist«), političke rasprave i predavanja (Slovenci in Jugoslovani«, »Slovenska kultura, vojna in delavstvo«, »Očiščenje in pomlajenje«), onda! ne bi tvrdio da se Cankar borio proliv makterijalizma, pošto to Cankar u sfvari nije nikad činio.

Pao umjefnik Cankar u kulturnom stvaranju nikako nije gledao jedan uski problem nauke, literature i umjetnosti. Za njega su io samo vanjski izrazi unutrašnje kulture, koja obuhvata sve manifestacije ljudskog života, od navika do formi organizacije rada. U već citiranom predavanju »Slavensko ljudstvo in slovenska kultura«, on ovako formulira suštinu prave narodne kulture: »Sve što su radili i što su stvorili, sve za što su patili i umirali naši radnici — od Trubara i Dalmatina, od Matije Gupca i buntovnih seljaka — do Prešema i Petteja i do svih onih, što pate i rade u sramnoj sadašnjici — sve će to nekad biti slobodno vlasništvo slobodnog naroda«. |

Drugi problem od naročite važnosti, koji Cankar rješava ispravnije od bilo kojeg pristalice Bauer-Rennerove koncepcije »kulturne autonomije« ausirijskih naroda, koja je objektivno značila potpomaganje njemačke hegemonije u Austriji, jeste pitanje odnosa radničke klase prema oslobodilačkoj borbi nenjemačkih naroda Mustrije. Ovo se pitanje najoštrije postavljalo u godinama 19171918, kad su ugnježlane nacije Austrije svrgavale fuđinski jaram i kad je trebalo ufvrditi politiku radništva u svenarodnom pokrafu.

U svojoj sjajnoj analizi politike predratne austrijske socijalne demokratije, u predavanju »Očiščenje in pomlajenje«ć, održanom takođe u Trstu, u godini 1918., tj. nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Cankar je podvrgao žestokoj kritici nacionalni nihilizam slovenskih sindikalnih vođa. lIstupajući protiv pseudoborbene, a u sušfini oportunističke politike »čistog internacionalizma«, koju je zastupao kasniji ministar u koalicionoj vladi, Anton RBristan, a koja je tražila od radnižtva da u svenarodnom pokretu 1917—1918 zauzme' pasivan stav iščekivanja, Cankar je rekao: »..osnovni princip socijalizma i njegovi konačni ciljevi vlasništvo su svih naroda, ali puteva, koji vode prema tim ciljevima, može sebi zacrlafi svaki narod za sebe, prema svojim osobinama,prema svojim domaćim ekonomskim, političkim i kulturnim prilikama...«. ad ga Bristan zato napada, on mu odgovara: »Niko mi ne može i ne smije predbacivati, da sam vrijeđao slovenski proletarijat, kad sam mu u ovoj odlučnoj borbi za oslobođenje naroda ispod tuđinskog jarma dosudio najviše i najčasnije mjaesto«.

1. Poljanec