Naša stvarnost

66 ĐORĐE JOVANOVIĆ

stvori simbioza marksizma i nadrealizma. To nisu samo olseci ličnog Aragonovog razvoja, nije to samo njegovo pustolovno vozakanje iz obmane u obmanu — io je u istini tužan, a često i sraman razvoj onog negaforskog i protivljudskog misaonog, moralnog, ukratko živofnog stava, koji je sve nepovratinije poslojao nesumnjivo i opako nazadnjaštvo. Aragon nije kao mnogi od njegovih nekadanjih prijatelja konačno pristupio organizovanoj Vojsci neprijatelja kulture, nije postao komedijaš snobovske buržoazije, kao što su to bespovratno današnji nadrealisti, i što je nadrealizam uvek bio. Ali Aragonovo prerastanje iz svih tih dekadentinih tmina ne rehabilitira nadrealizam, ne spasava ni prošlost, a po najmanje sadašnjicu i budućnost nadrealističkih obmana. Aragonov slučaj je porazan po nadrealizam, porazan je po svaki pokušaj krijumčarenja dekadentnosti pod imenom naprednosti. Aragon ne može da bude dokaz da i nadrealizam može da priloži svoj obol, makar i najsićušniji, kulturnom nasleđu. Jer što je kod Aragona — a fakođe i u ostalim ostvarenjima u okviru nadrealizma — zaista poezija, redovno nije nadrealizam. Nadrealizam je taj koji sputava puno umežničko ostvarenje, i ni malo nije slučajno, da je baš Aragon, lično i neposredno, ogromno doprineo saznanju bede nadrealizma.

Dadaistička mudrost da je sve svejedno, bila je isuviše slab oslonac za razdžilitano negatorstvo, jer je po toj istoj mudrosfi i samo negaforstvo postajalo „svejedno”, moralo je, makar prećuino ili tek kroz zube, da prizna svoju uzaludnost. Zamena poetiskog stvaralaštva i svake estelike sa šeširom u kome su ceduljice sa ispisanim rečima, ili naslikati Leonardovu Mona Lizu sa brkovima, i ostali slični veliki dadaistički podvizi, ubrzo su i same dadaiste zamorili svojom jednolikošću i skučenošću. Snobovska publika o kojoj je dadaizam morao da vodi računa, zahtevala je pre svega česte promene i pitoresknosi. Dadaizam je, međutim, ubrzo prestao da bude pitoreskan. Danas sam Ayragon fačno konstatuje da je dadaizam bio »bitno nazadan pokret u poeziji, pokret vraćanja rečniku, zauzdavanje svake misli«, i on je bio jedan od prvih koji je »lupio nogom tu odvratnu kutiju od sardina«, jedan od prvih, koji se nije zadovoljio površnim dadaističkim negafivizmom. Nadrealizam se tada javlja sa jednom daleko širom i složenijom »fteorijom« i »praksom«. Još u prvim svojim danima nadrealizam je već bio satkan od svakojakih feoretisanja i od silovane, proračunate fabrikacije skandala i skandalčića, koji su a posteriori trebalo da dokažu teoriju. To pabirčenje sa svih strana stvorilo je ubrzo jednu nakaznu ieoriju, koja je sa idealističkog stanovišta morala da izgleda naivna i nepovezana, 8 pod udarima dijalektičkomaterijalističke kritike pokazala se kao nespreina mefafizička spekulacija, koja nema i ne može da ima nikakve veze ni sa maferijalizmom ni sa dijalektikom. {Neodrživa je i današnja Aragonova tvrdnja da je nadrealizam imao svoju dijalektiku, i to na ime idealističku, hegelovsku. Ono što se u nadrealizmu nazivalo dijalektikom, bio je ustvari delom prikriveni eklektizam, a delom nezgrapna primena Hegelove dijalektike.) Nadrealizam se nužno razvijao ka jednoj kljakavoj apo-