Naša stvarnost

ARAGON 67

logiji iracionalnog i ka jednoj naročitoj vrsti psihoanalitičkog misticizma, rogobatnijoj nego kod pravih frojdista, a odatle su ubrzo nezadrživo proizišle i nazadne političke posledice.

Sve fo moralo je da ima snažan uficaj na poetska osfvarenja nadrealizma. Čitava femažika nadrealizma pokazuje napore da suzi stvarnost, da naročito skuči društveni karakter stvarnosii, da se sazda jedna nova stvarnost iracionalnog, u kojoj, na primer, paranojački delirijum ili san, znače nešto daleko konkretnije i ljudskije od, recimo, društvenih borbi, ili od ljudi koji na žalost, nemaju smisla za paranojačke doživljaje i ne utapaju se u svoje snove, ili ih možda uopšte nemaju toliko živopisno morbidne, da bi mogli da posluže za nadrealističke tvorevine. Nadrealizam fakođe nije mogao da bude ni kritika doba i sredine, i odnosa koji su u njima vladali, ni ideološka kritika, a još manje konkreina društvenopolitička. Ta sadržajna beda i pseudokritičnost nadrealizma najviše se opažala kada su oni pristupali društvenoj stvarnosl. Iz svega foga uvek je proizilazila nadrealistička deformacija stvarnos}i, konsfruisani bizaritet, veštačka montaža. Ali ako ništa drugo, nadrealizam je bar stvorio svojstven manir, čas patetičan ili zajedljiv, čas nadmen ili grčevit...

Poezija nekadanjeg Aragona imala je svog najvećeg neprijatelja u fom maniru. Poezija su bili oni titraji doživljene stvarnosti, toliko kadri da bar delimično zasena žaj manir. Nadrealistički žargon je davio čestice poezije, a to nije bio uvek žargon jednog klana, već česfo samo žargon jednog pojedinca, više senilnog nego infantivnog, pristupačan jedino njemu samome. Pesnik u hermehlički zatvorenom gnjuračkom zvonu prestajao je im samim da bude pesnik. Možda su ii ronci u muljevitim vodama iracionalnog imali nešto da kažu, ali oni nisu hieli da izlaze iz svog zvona, smatrali su da se samo u fom zvonu može biti pesnik. A u fom njihovom zvonu, u fom njihovom žargonu, u celokupnom nadrealističkom maniru, bilo je dosta kinđurenja i inscenacija, kao u onim po zlu čuvenim kulama od slonove kosti, koje su vrlo lako postajale kosturnice svojih pesnika.

Ipak Aragon nije samome sebi napravio kosfumicu. U toliko bolje po njega; u foliko gore po nadrealizam. U Večitom kretanju (Le Mouvement perpćtuel, 1996), zbirci stihova u kojima ima pesama još iz dadaističke epohe, Aragon je uglavnom žrtva svog dekadeninog žargona. Žrtva samo onda, kada se radilo o naslućivanju stvarnosti i o njenoj poetskoj transformaciji. Inače ne može bižli reči da je Večitfo kretanje nesumnjiva poezija, ali samo izmrcvarena nadrealističkim eksperimentacijama. Poelska sadržina nadrealizma, čitava ta razobličena stvarnost jednog poeiskog sveža koji su — kako kaže današnji Aragon — on i njegovi prijatelji sami za sebe iskovali, našla je u nadrealističkom maniru najpogodniji oblik. Strogo govoreći, ovde se i ne radi o poetskoj sadržini i poefskom izrazu. Nadrealizam i sadržinski i formalno nije bio poezija. Nadrealizam je bio i ostaje jedna zbirka svedočanstava, i to prilično nepouzdanih svedočanstava o razrovanosti dekainog čoveka, a istovremeno i zbirka kratkovidih ideoloških shvatanja fog istog čoveka. Ali fa zbirka svedočanstava i