Naša stvarnost

68 ĐORĐE JOVANOVIĆ

vrbirka metafizičkih nazora nisu stvorile poetsko svedočanstvo ni o dekadentnom čoveku, ni o čoveku uopšte, mada takva sadržina nije zato što je takva fim samim bez pogovora antipoeiska. Braneći se od stvarnosti, boreći se proliv istine o stvarnosti, a ističući neumorno taj svoj svet sklepan od obmana, nadrealizam je samoga sebe onemogućio za poeziju. Poežska istina kao speciličan vid objektivne istine svirepo je gonjena i proskribovana nadrealističkim kanonima. Neprikosnovenost automafizma poslao je nov esletizam tih fobožnjih smrfnih neprijatelja svake estetike. Diktat podsvesti, diktat iracionalnog, te osnovane dogme nadrealističkog poetskog stvaralaštva, postali su izvor jednog novog belespritskog artizma, nov oblik starog larpurJartizma, daleko smrtonosnijeg po poeziju od parnasovačkog. Bretonov Gcizelirani automajizam postao je daleko antipoetskiji od najđinđuvastijeg Gotije-a. Lirika duboke lične proživljenosti stvarnosti, svela sa ma bizaritet mežafore i prividnu muzikalnost reči, muzikalnost glasova i slogova, namerno nezavisnih od smisla zarobljenih reči, koje ni po koju cenu nisu smele da imaju ma šta što bi moglo da potseti na logičnu rečenicu. Sa talambasima uz koje je sahranjivana svaka estetika, bučno je barok automatizma proglašen za lepotu...

Ako je kod Bretona, a naročito kod Eliara, bilo i prave lirske trepešljivosti, životnog gibanja, kovitlanja iskrenih nemira; ako je kod Mragona često zatitrala prava ljudska osetljivost za sve ono što jednom pesniku donosi konkretna svakodnevica, toliko obilna, značajna i nezaobilazna da mu nije potrebno da besomučno beži u zaklone svojih veštačkih rajeva i paklova — io je onda probijalo puževsku koru nadrealističke hermetičnosti. U koliko je bilo poezie, ona je uvek nadvladala kanonizirani i ritualni nadrealistički postupak, mada je to morala uvek da plati žrtvujući jedan deo sebe same. Aragonova Velika Radost, (La Grande Gaičt, 1999) rečiHja je u ovom pogledu odVečitog kretanja, svirepo optužuje normafivni nadrealistički estežlizam, upravo baš žime, što mu pesnik Aragon još uvek podleže. Dalja sudbina Aragona počivala je u napuštanju takvog estetizma, Ba io napuštanje je opet bilo nerazdvojno od odbacivanja nadrealističke mehtafizike. Ali u tome nije bila istovremno i sudbina nadrealizma. Nadrealizam je imao da zamre u ćorsokacima jedne poljuljane kulture, nikako nije mogao da postane prekretnička etapa za nov polet poezije, kako to docira nadrealistička rabulistika, koju nadrealisti još uvek nazivaju dijalektikom.

Danas Aragon tvrdi da su sva poetska dekadenina tumaranja naBšeg stoleća svodiva na Remboa. Ovakvo tvrđenje, mada prilično pojednostavljeno ali u osnovi fačno, dragoceno je po fome, što ono i čitav nadrealizam razgolićuje, pokazuje njegovu sadržinsku oskudnost uprkos obimnom pitoresku koji je imao da je prikrije. Ita oskudnost je daleko upadljivija uvek kada je nadrealizam napuštao liriku u užem smislu i prihvatio se drugih svojih poslovanja. U fom pogledu u nadrealizmu možda nema jezivijih primera od eksperimentisanja sa nazovi nadrealističkim romanom, mada se za svako takvo eksperimeniisanje upomo žvrdilo da nisu romani, jer nadrealizam je naročito Dpri-