Naša stvarnost

#0 ĐORĐE JOVANOVIĆ

varvarsivo. Nadrealizam je neizbežno poštao jedan mali, neznajan vod ie horde. Sada je Gobino postao dragoceniji od Frojda; kroj lobanje zanimljiviji od paranojačkog delirijuma, arijevska mitologija mudrija od nadrealističke mitologije. Usplahireni dekadenti koji su se dotle samouvereno smatrali za maršale i admirale nepobedive vojske nekakvog svog duha, poslali su skoro prekonoć sićušni kaplari, a, nažalost, sudbina nije podjednako naklonjena svim kaplarima. Nadrealistička četica sa Svojim desetarima, razapela je svoj šator u iom bivaku.

Pred pesnika se postavila neizbežna alternativa: da prestane da to bude ili da brani pesnika i čoveka u sebi, da se bori za poeziju i ljude. Ona se proslavila i Aragonu, njemu kao pesniku a ne nadrealizmu koji bi on eventuelno oličavao, ne metafizički, mitologiji i baroku u kojima je poezija jedva mogla da kunja. Radilo se o opstanku čoveka i pesnika. Došlo je do velikih previranja među nadrealistima; međufim sam nadrealizam ostao je i dalje nadrealizam. Mnogi nadrealisti na razne načine napuštaju onu famoznu, neodgovornu odgovornosi mutnom nadrealisiičkom moralu i prihvataju jednu konkretnu odgovornost, postaju stvarno borbeni, stvarni branioci kulture, koju više ne smatraju šža raščerupano strašilo, jednu od svojih najomiljenijih meta, koju su godinama gađali svojim pesničkim i pam{iletskim mućkovima. Takav preobražaj od »viteza zablude« u ljude odgovorne pred stvarnošću, u borce za neosporne društvene istine mora da bude bez pogovora pozdravljen, a u pojedinim slučajevima može da bude čak i zadivljujući. Ali se time nije preobrazio nadrealizam, nisu nadrealistička pustolovna eksperimentisanja poslala poezija, a po najmanje borbena poezija. Poštenje pojedinaca nije izvuklo iz gliba rasklimatane nadrealističke karuce. Van svake je sumnje iskrenost pristupanja odbrani kulfure Tristana Cara ili Pola Eliara, no ta njihova iskrenost nije samim tim i preobražaj njihove poezije mada nesumnjivo može tome da doprinese, a pogotovu nije mogla da bude opravdanje njihove dotadanje poezije. Nužna kritika njihove sadanje poezije nipošto ne znači sumnju u njihovu iskrenost. Ono što u njihovoj današnjoj poeziji još uvek ima koren u narealističkoj mitologiji ne spasava se, niti se pravda njihovim poštenjem. Postupiti obratno značilo bi švercovanje nadrealizma, njegovo, makar i delimično, proglašavanje ža pravu borbenosi i pravu poeziju. Jedan ovakav gnjili liberalizam bio bi medveđa usluda poeziji, pod pretpostavkom da već nije svesna zavera protiv nje. Priznanje ličnog poštenja pojedinim nekadanjim nadrealistima, ne sme da se izvrgne i u irpeljivost zaostataka njihovih starih zabluda. Jer olupine nadrealističkog brodoloma nisu pofrebne za izgradnju nove kulture. | .

Svakako, moralni preobražaj ne može a da ne uhiče na poefsko stvaralaštvo. Aragon fo najbolje dokazuje. Aragonov svesirani preobražaj, nije došao preko noć; on se nije ofresao nadrealizma kao prašine, koja je po njemu popadala za vreme jednog uzbudljivog, ali uzaludnog pufovanja. Aragon predano pristupa opštoj reviziji nad-