Naša stvarnost

ARAGON {{}

realizma, naivno obmanuž, da je mogućno da fako revidirani nadrealizam bude prilagođen dijalektičkomakterijalističkom shvafanju sveta, društva i kulture. Zablude harkovskog kongresa (1939) u mnogome su bile ohrabrenje za ovakav Aragonov poduhvat. Široka i nafrula harkovska tfolerantnost osliavila je mogućnosti nadrealizmu za njegovu poslednju ideološku »levičarsku« paradu. Značajno je da je Brefonu i ostalim »ortodoksnim« nadrealistima izgledala i suviše opasna i ovakva aragonovska revizija, koja je, ako ništa drugo, bar prilično menjala baroknu fasadu nadrealizma. Jedna Aragonova pesma u kojoj je on, još uvek pretežno kroz nadrealistički žargon, pokušao da opeva postojeće društvene sukobe, napada se kao alentat na nadrealisjičku poeziju, a fo za nadrealiste znači na poeziju uopšte. Jaz postaje sve širi, dok najzad ne postaje nepremosliv; nepremosžjiv za nadrealizam a ne za pojedince. Aragonova revizija nadrealizma bila je uzaludna kao spasavanje nadrealizma, ali nije bila uzaludna kao stvarna efapa otpadništva od nadrealizma, kao stvarno prilaženje kulturi i poeziji u svemu onome, bez čega one ne mogu da opstanu. Aragon je najzad morao da odbaci i faj revidirani nadrealizam. I kod Aragona više na može bi}i reči o jednom »pročišćenom« nadrealizmu, jer rastanak sa čitavim nizom i, šlo je još važnije, sa sistemom zabluda, neizbežno je morao da znači i rastanak, iskren i konačan rastanak sa samim nađrealizmom. Još 1998 u svojoj Raspravi o stilu (Tarifć du style) Aragon je u ime jednih zabluda, ustajao protiv drugih, često istih, samo u drugom obliku. Njegov fadanji pam{fletarski žar nije bio samo prazna galama već i jedan iskren napor proliv konformističke misli. Ali taj napor nije mogao da dovede do stvaralačkih rezultata, jer tadanji Aragon nije ni znao ni osećao da je i nadrealizam jedna od konformističkih jazbina i busija idealističke misli. Naprotiv, današnji Aragon, svestan nadrealističkog konformizma, tek sada može sa uspehom da ofkriva i prokazuje prividnu kulturu, da je razlikuje od prave kulture, da lišen dekadeninih predrasuda, stupi u odbranu i mnogo foga što je nekada ogorčeno napadao. To, međuhim, ne znači da je Aragon kritičar dekadeninih zabluda ili teoretičar onog shvatanja sveta i društva koje je prihvatio. Neosporno je da u današnjem Aragonu ima dosta elemenata za jednu fakvu kritiku, dosta dragocenih podafaka za demaskiranje svih dekadeninih zabluda, ali takva Aragonova delatnost nije značajna zalio što je u izvesnom smislu i kritika prevaziđenih uzaludnosti, već je pre svega značajna kao svedočanstvo o korenitom i svestranom Aragonovom preobražaju, kao dokaz da se ne radi samo o jednom časnom čoveku, nego i o solidnom formiranju jednog naprednog pisca, koji uviđa da moralne obaveze ako ostanu isključivo moralne, lako postaju samo apstraktne i platonske deklaracije, možda ne sasvim uzaludne, ali ipak deklaracije. Intelektualna doslednost postaje produbljenje moralne doslednosti, svest o nezaobilaznim istinama pretvara subjektivno poštenje u objektivnu borbenost. Aragon je dao ne samo svoje simpatije, već i svoju snagu, a nju je mogao da uloži zato što