Naša stvarnost

#9 ĐORĐE JOVANOVIĆ

je ima, a ona se na faj način samo povećava. Takav put sigurno dovodi do cilja, ali je izvanredno naporan, i zalo nije ni malo neobično ako ga mnogi malaksali dekadenži poput Andre Žida nisu mogli da pređu, čak i ako su fo zaista hteli. Jer se fa vrletna pufanja ne prelazi u dekadeninim čergaškim faljigama, sa makar i pritajenim osećanjem da se ide u novu pustolovinu.

Nova Aragonova poelska ostvarenja nose duboke, neizgladive tragove fog svesiranog preobražaja — ali kadkada i vidne ostatke starih zabluda i posledice starih zabluda. Naročito Aragonovi stihovi oličavaju sam proces tog preobražaja. Oni to ne oličavaju toliko po svojoj sadržini, koja bi odavala intimnu borbu između sveša fikcija i stvarmog svefa koji se sukobljavaju u pesniku Aragonu, nego daleko više po sukobu između zaosfalog nadrealističkog postupka, dakle nadrealističkog esfetizma i auftomažhishičkog baroka s jedne strane, a s druge strane nove konkretne sadržine koja je u takvom „postupku teško dobijala svoje adekvaino poeisko uobličavanje. Ovim se ne suproistavlja Aragonova poeiska sadržina njegovoj poešiskoj, formi, jer ako bi se tvrdilo da u njegovoj poeziji postoji jedno takvo proživrečje, onda jedno takvo stažičko „fumačenje” ne samo da ne bi ništa doprinelo rasveiljenju Aragonove poezije, već bi je, naprožjiv, lažno osvežlilo. Ovim se samo tvrdi da ostaci nadrealističkog baroka spu}avaju poeisko doživljavanje i poežski izraz te doživljenosžii, stvama poetska sadržina poslaje pritajena umesto da dobije puni živoini zamah. Takva unutrašnja drama Aragonove poezije naročito je vidljiva u Progonjenom goniocu (Persćcuić persćcutfeur, 1951), a primeina je, ali znatno manje, i u zbirci Uyva Ural! (Hourra !1Oural!l, 1934) a ta drama istovremeno ocrfava i uspešno Aragonovo ohresanje njegovog nekadanjeg dekadeninog estetizma. Aragon iz 1931, i nešto docnije, bio je još novajlija u jednoj njemu do tada nepoznatoj stvarmnosfi. Tada su opšta mesta te njemu nove stvarnosti bila za njega neslućena i uzbudljiva otkrića, i makoliko da je to značajno za njegov dalji poeiski razvoj, Aragon, naročito s obzirom na čitavu nadrealističku poetiku, koja je fada još uvek opstojala u njemu, nije bio još kadar da svoju novu uzbudljivost, doboku i iskrenu, pretvori u poeziju. Tek dodir sa konkretnim ostvarenjima sveia kome je pristupio, tek neposredan dodir sa zemljom, koja samim svojim postojanjem i svojom gorostasnom izgradnjom najubedljivije govori ne samo o mogućnosti već i o neminovnoj pobedi takvog sveta, tek lice u lice sa veličanstvenim pobedama slobodnog čoveka — }ek tada Aragonova poezija počinje nezadrživo pobedilački da lomi sve brane sazidane od ostataka nadrealizma. On više nije razrovani melanholik, zagrižljivi psovač, razdragani pustolov, ili obožavalac čudesnog, on je sada pesnik naroda, pesnik vere u budućnost i borbe za nju, one budućnosti koja više nije utopističko snaviđenje i ne može da bude uljuljkujuća obmana za neke nove viteze starih zabluda.

Bao lijana ukorenjen svojom svešću, svojim strastima i svojim moralom u živo felo stvarnog sveža, današnji Aragon pokazuje da poezija može da živi jedino nafapana borbama za slobodu, i da ona sama postoji jedino kao neukrožlivo oslobodilaštvo.