Naša stvarnost

ARAGON 73

Tu je kraj svakoj mitologiji i svakom mitologisanju. Sivami svet nije više materijal za subjektivne deformacije, za jedan mali bezopasan avanfurizam, misaoni i živoini. Poezija prestaje da bude laboratorij alhemičara i raznih drugih vračeva. Poezija postaje jedan naročiti vid istine o stvarnom svefu, o postojećim ljudima, i to istina za faj stvaran svet i za te postojeće ljude. Pesnik i čovek ne mogu više da budu dvojica u jednoj ličnosti: njih sada vezuje zajednička odgovornost, sažima ih. Mınjiževnost se sada shvafa kao ozbiljan i značajan društveni posao. Aragon više ne može, a niži hoće da »za inaž« ističe makakvo slikarstvo, makakvu poeziju. Nekadanji pobornik »skandala radi skandala« danas zna da učesivovanje u društvenoj borbi nema veze ni sa kakvim inafom. Odnos pesnika prema sivarmnosti nije više njegova lična uznemirenost, a još je manje proces subjektivističkog avanž}urizma. Mnjiževnost ima, kao što je i uvek imala, svoje objektivne osnove i funkcije, a danas već ima književnih stvaralaca, koji to ne samo da naslućuju već svosno znaju. Umetnički vid objekltivne istine koju ožkriva književnost nužno iziskuje da ona bude realistička. Ali ovako shvaćeni realizam nije nikakav pomodni književni program, ponajmanje ne zbirka recepata za književna stvaranja. Realizam je upravo onaj speciličan vid umehiničke istine, živo jezgro umežničkog ostivarenja.

Današnji Aragon je konačno raskrstio sa dekadeninim predrasudama protiv realizma. Realizam je bio smržonosan po svako dekadenino neimarsivo, pa bilo da se ono služilo svesnim ili nesvesnim obmanama, obično proglašavanim za granit. Realizam je smrfonosan i po nadrealističke fantasmagorije, feorežske i poeiske, i možda se nigde više nego li u nadrealizmu nije ispoljavao dekadentni prezir i nipodaštavanje realizma, nigde se nije više poricala svaka vrednosti realizmu a isticala njegova fožalna nemoć da omogući poeiski izraz. Ova mržnja ali i užas ukorenjeni su u dubokoj mržnji na svaku istinu, u strahu od stvarnosži koja neodoljivo, olujno prodire u sve dekadenine zavekžrine. Naročito je roman bio fm u oku za nadrealističku estlefiku, kost u grlu nadrealističke mitologije. kao jedna od najbednijih ruina književnosti trećeg staleža, nadrealizam je morao toliko da zazire od romana, tog knjižavnog oblika tipičnog po književnost trećeg staleža, a u kome je postignut njen najsnažniji razmah i najviša dostignuća. Ali pošto kroz nadrealizam probijaju sve neizlečive malaksalosti i sumnje, sve najogavnije izopačenosti, sva bespuća prestarelog trećeg staleža i raznih deklasiranih slojeva i subjekata koji se množe i živofare pod njegovim okriljem, onda je sasvim pojmljivo da je nadrealistički pesnik neminovno morao da se užasava sivarnosti, da strepi od istine o njoj, shvailjivo je da je morao ostrvljeno da reži na roman osećajući da je roman veoma opasan teret na koma, čak i nehotice i neoseino, podleže činjenicama, a fo podleganje nužno dovodi do poraza njegovog iskonstruisanog svefa. Bes na roman kod dekadenata u stvari je njihova posredna odbrana od stvarnosti, od nje a nikako pred njom.

Novi Aragon niti hoće da se brani od stvarnosti, niti hoće pred