Naša stvarnost

74 ĐOBĐE JOVANOVIĆ

njom da brani ili pravda Aragona nadrealistu. Aragon tumači svoju nadraalističku prošlost, time doprinosi mnogo i tumačenju samog nadrealizma, ali ta fumačenja nisu samo primeri Aragonovog otresanja starih zabluda, već su istovremeno u sklopu čitavog njegovog preobražaja. Nekadanji nadrealista je daleko od toga da se zadrži na tom otresanju. Pesnik Aragon nije samo raskrstio sa lažnom doktirinom, već je pokazao da je i kao pesnik preobražen, da je kadar da postane pesnik onoga čemu je pristupio. Aragonovi romani najvažnije svedoče o ovome, znaino više nego li njegovi stihovi. Bazelska zvona {Les Cloches de Bale, 1934) i Gospodski kvartovi (Les Beaux quartiers, 1936) praeistavljaju početak zamašnog umežiničkog uobličenja jedne epohe francuskog društva. Živa stvarnost zamenjuje nekadanju jalovu nadrealističku mitologiju. Ova dva Aragonova romana koja su tek početak ciklusa Stvami svet (Le monde rćel) daleko više oličavaju dalji razvoj i nov, nagli uspon francuskog romana i romana uopšte, nego li što pokazuju lični Aragonov preobražaj. Istina o jednoj sfvarnoj, svakodnevnoj Francuskoj, istina o ljudima, o njihovim čovečnoslima i nečovečnostima, istina o nakaznosti jednoga drušiva, ali i o snagama koje stvaraju srefniju i slobodniju budućnost, neodoljivo zrači iz ovih Aragonovih romana. Već po svom počeiku Stvarni svet obećava da će biti jedna gorostasna slika stvarnosti, ali takva slika koja je istovremeno presuda starome svetu i himna budućem, a oba fa sveta danas su u odlučnom, nepomirljivom okršaju.

Teško da je posle Balzaka iko od francuskih romansijera toliko svestrano umefnički savladao svoje doba. Aragon je prvi kome se mora priznati da u svome dobu čini ono što je Balzak radio u svom. Radi se pre svega o istorijskom poređenju, o poređenju društvene funkcije Balzakovog i Aragonovog romana. 1 Balzak i Aragon opevaju jedan svet koji nastaje i jedan koji nestaje. Istina, Balzak je bio naklonjen svetu koji propada, bio je pun sumnji i neprijateljstava prema novom svetu, dok je kod Aragona obratno. Ove činjenice nisu nimalo beznačajne, mada politička naprednost Aragonova nije sama po sebi dovoljna da znači i njegovu nadmoćnost. Balzakova politička nazadnost ne može da se uzme kao dokaz protiv njegove umelničke snage. U Balzakovim romanima nije izvitoperena stvarnost, jer je verno naslikana, i legetimista Balzak nikada nije postajao falsifikator stvarnosti, bar ne svesni. Njemu je svakako kadkada smežala njegova politička reakcionarnost da do dna umežnički prozre društvo koje je obrađivao. Mižnja na jakobince i gađenje na bonapartiste, nisu doprinosili romansijeru Balzaku, ali njegova hrabrost pred činjenicama, njegov stalan boravak u stvarnosti bio je nadmoćniji od njegove mržnje i njegovog gađanja, i zato oni nisu bili kadri da podriju njegov realizam. Suprotan Aragonov slav proširuje i olakšava njegovo saznanje stvarnosži, mada je sam žaj stav nesumnjivo nedovoljan za puni realistički zamah. Za Aragonov realizam nije bitno njegovo političko levičarstvo — mada je neosporno dragoceno — već su izvori njegovom realizmu u traganju i nalaženju objektivne istine o društvenoj stvamosti. Aragon je shva-