Naša stvarnost

_

ARAGON 7b

tio da napredan politički stav upropašćen do shema}lizma prestaje da bude i politički napredan, a usvojen za glavno rukovodstvo u književnom stvaranju postaje i politička i umetnička nazadnosi. Aragon je izbegao pseudolevičarsku šablonistiku, ali samo nju, jer opravdani strah od nje nije ga odveo ni u kakve proizvoljnosti.

U prva dva romana Stvamog sveta, Aragon slika krupnu i manje krupnu buržoaziju, malograđansivo i delimično prolelarijat. Aragotxn ocrtava već formirane kapihaliste i malograđane, ali među njima ima i takvih koji nisu konačno spokojni i zadovoljni, pa čak ni ravnodušni, već su nagriženi opakim sumnjama i intimno se osećaju nesrećnim. Čitav spektar mladalačkih nemira i kriza iz kojih se fraži izraz, preživljava Aragonova mladež. Skala poilačenosti žena govori istinu o ženama iz raznih drušetvenih slojeva. Celo jedno društvo vrvi sa svim svojim licima i naličjima. Ceo jedan svet u sudbonosnom dobu. Aragon započinje svoj ciklus uglavnom sa 1919, sa poslednjim predratnim godinama kroz koje sve zagušljivije lebdi dah budućeg rata. Taj rat na pomolu već baca svoje senke u najprisnije kutove Aragonovih ličnosti, sve neodoljivije postaje stožer oko koga se vrfe svi događaji društveni i lični. Poenkareova Francuska pokazuje se u svojoj intimnoj stvarnosti, ali pored takve Francuske postoji i prava narodna Francuska, ona Francuska koja je uzbudljivo i humano govorila kroz Žoresa. I fo uzburkano ljudstvo ostaje uzburkano i u Aragonovom pripovedanju, živ čovek ostaje živ čovek, ne postaje jedna figura u mrfvom panoplikumu.

Aragonov realizam je najubedljivija reč modernog francuskog romana. Šta više, ne preleruje se ako se ivrdi da je Aragon ne samo vaskrs već i ogroman polet velikog realizma. Ne znači da je posle Balzaka na prečac usahnuo francuski realistički roman, ali je činjenica da se za poslednjih osamdeset godina realizam izvrgavao na svakojake načine. Psihološki i nafuralistički roman su dva glavna tipa tog izopačenja realizma, no i psihološki i nafuralistrički roman nisu sasvim lišeni svakog realizma. Zolino invenfarisanje sivarnosii i Prustova virtuozna ali i očigledno jednostrana psihologija — i vrhunci psihološkog i naturalističkog ramana — i pored foga što nesumnjivo prestavljaju podrivanje velikog balzakovskog realizma, ipak su imali u sebi realističkih elemenažja, i upravo fi elemenfii znače njihovu umetničku snagu. Postojanje realističkih elemenaja ne može se odreći ni mnogim romanima Buržea i Bordoa, takvih elemenafa fakođe ima i kod čitavog niza, inače u mnogome sfandardizovanih modernih francuskih romansiera, i svaki pojedinačni slučaj neizostavno pokazuje da šu te čestice realizma, upravo ono što ih vezuje sa pravom literaturom, uprkos njihovim ličnim politički nazadnim stavovima. (Dosledni konzervativac i katolik Moriak dokazuje to najbolje). Ali iz te džungle modernog francuskog romana izdvaja se svojim daleko snažnijim realizmom Rože Marfen di Gar-i on već dobrim delom preistavlja nov polet realizma, emancipaciju od psihološkog romana, a fakođe i emancipaciju od najuralizma. No puni realistički polet francuskog ro-