Naša stvarnost

#6 ĐORĐE JOVANOVIĆ

mana omogućen je fek pod okriljem: radničke klase. Dabi, David, Giju, Malro, Nizan, Musinjak oličavaju faj polet, a Aragon je njegov najsnažniji preistavnik. U mnogim njihovim ostvarenjima — na Pprimer naročito kod Musinjaka — još uvek se radi o traženju, eksperimentisanju, još uvek ima promašaja, neubedljivosti, ali sve fo ne I6mei osnovni karakter njihovih napora, borbu za stvaranje pravog, velikoc realizma. I u fom sklopu Aragonova realistička ostvarenja dobijaju izvanredan značaj.

MAragonov realizam nije samo obnova balzakovskog realizma, već je pre svega najnovija etapa razvoja realizma. Aragon je sažeo sve velike tfekovine balzakovskog slikanja, naturalizma i psihološkog IOmana, ali zato što ih je sažeo a me samo napabirčio, mogao je da izbegne naturalističku krutost i jednostranosi psihološkog analizatorsiva. Zato Aragonov žeksi nije montaža opisa društva i sredine, psihološkog portretiranja ličnosti i posrednih ili neposrednih izjava pisca o dobu koje obrađuje, o svojim ličnostima i njihovim postupcima. Snaga Aragonovog realizma je u pripovedanju a ne u opisvanju, nužni i neizbežni opisi postaju nerazlučni delovi pripovedanja, postaju dinamični trenutci radnje, jedan od izgleda života, prestaju, dakle, da budu mrtva nafuralistička nabrajanja i ipak tako malo živo psihološko raščlanjavanje. Isto je i sa neposrednim Agranovim izjavama, koje dosta poisećaju na sličan, Balzakov postupak. Pada u svojim romanima sam Aragon neposredno uzme reč, onda to skoro uvek ne remeti pripovedanje, njegove izjave nisu nemoć pisca koji svoju pesničku neubedljivost hoće da okrepi ili bar prikrije tumačenjima. Retko prekinuti kontinuitet Aragonovog pripovedanja ostvaren je najpre zato, što Aragon odbacuje shemu kako u opštoj konsirukciji romana, a takođe i u konstrukciji pojedinih scena, a naročito u konstrukciji ličnosti. Aragonovi romani nemaju nikakvu „tezu” koja bi se namežljivo isticala, bez obzira da li se ona ogorčeno napada ili brani, a ipak sadrže očiglednu, nedvosmislenu fendencu, ali tako da ona izvire iz same akcije, iz procesa zahvaćenog živoa. Velike scene nemaju ničeg od prividne, naduvane patetike, od kabofenskog poentiranja: one su prosto rezultat nužnosjii samog razvoja, bez obzira što izdvojene mogu da izgledaju veoma bizarno. NAragon nije podelio svoje ličnosti na izrazito „dobra” i izrazito „Tđave”, na „zdrave” i „bolesne”; nije ih umritvio ni lažnim „tipiziranjem” ni nagomilavanjem specifičnih oznaka. One su istovremeno i žive i fipične; one ne deluju kao halucinafnost pisca, već i ako ima halucinantnosti, ona je njihova. Na taj način Aragonovo pripovedanje postaje fiksiranje toka kretanja, a ne pojedinih momenata kretanja, postaje tempo živoinog olicanja, a. ne inventar u kome je možda pobeleženo sve, ali samo pobeleženo a ne i oživljeno.

Aragon je raskrstio sa predrasudama dekadeninog romana protiv fabule. Ali Aragonova fabula nema ničeg od naročito traženog zapleta, od raspredanja neobičnih ili sasvim ekstravagantnih zbivanja. Svoju fabulu Aragon nalazi u svakodnevici. U na izgled mirnoj i us}a-