Naša stvarnost

ARAGON ki

ljenoj šivofnoj kolotečini Aragon oikriva neiscrpan rudnik prave ljudske uzbudljivosti. Slično Balzaku i Aragon je kadar da od provincialne začmalosfi stvori ep, od uznemirenosti pojedinaca iskrenu ljudsku dramu. Ali sva fa raznostrukost i uzkoviflanost živola, ne stiče se u jednoj ličnosti kojoj sve ostale služe samo kao okvir. Aragon nema „glavnu ličnost”, ali ima više „glavnih ličnosti; on stvarnost ne iscrpljuje u njihovom psihološkom portretisanju već u njihovim postupcima, međusobnim odnosima, stalnoj akciji. Usvajajući fabulu, ali ne fabulu koja počiva na hronologiji događaja, već na njihovom procesu, Aragon je u mogućnosti da najšire zahvati živu stvarnosi. Na taj način roman prestaje da bude hronika, makoliko brižljiva i potpuna, već postaje istorija. To, razume se, ne znači da se roman svodi na istoriju, da romansijer postaje istoričar, ali roman postaje umefnička transformacija konkretnih istorijskih zbivanja koja nalaze svoje poprište Tie samo u društvu kao celini, već i u intimnim dramama pojedinaca iz date epohe, jer fe subjektivne drame imaju svoje korene u drami epohe, i one su česfice istorijskog tkiva. Ovakva istorija se poklapa sa poezijom, umetnička istina o stvarnosti postaje kroz Aragonovo realističko pripovedanje naročiti vid objektivne istine o društvu i dobu koje obrađuje, roman zaista dobija epska obličja, postaje poema gorostasne istorijske raskrsnice na kojoj je i čitavo društvo ali i pojedinci, bez obzira da lii opažaju fu raskrsnicu ili su se možda već, makar i nesvesno, zaputili baš onom stazom koja vodi u nepovrat.

Novorealistički roman nije samo sadržajno obogaćen nekadanji realistički roman, već istovremeno prestavlja i podrobno savladanu obimnu sadmžinu. Svest pesnika pomaže umefničkom saznanju i uobličenju stvarnosti. Ako su stari realisti podlegali sili činjenica, ako nisu mogli da odole stihiji stvarnosti, kod novih realista slepa stihija stvarnosti preobražava se u svesno saznanje, u proziranje smisla svakog životnog vida. To proziranje smisla u svakom gibanju sivarnosfi i omogućava novom realisti da široko i duboko obradi stvarnost, da uhvati zajednički proces društvenih, psiholoških i moralnih sukoba, a ne da ih statistički odvaja jedan od drugog, da ih ređa jednog za drugim. U tome i počiva razlika između mehanike opisa i dijalektike pripovedanja, u tome i leži razlika hroničarskog stila i pravog poeiskog stila. I Ara• gonovo pripovedanje nužno je iziskivalo jedan stil koji konačno mora da kida sa na}uralističkim ravnodušnim invenfarisanjem, a isto tako i sa municioznim, laboratorijskim stilom prustovskog raščlanja• vanja, kao i sa svim njihovim varijantama od Mopasana do Selina, i od Benžamen Monstana do Moriaka. Svoj stil koji treba da buda adekvatni izraz pripovedanja Aragon nalazi w govornom jeziku (la langue parlće), u onom jeziku kojim ljudi svakodnevno razgovaraju u svojim neposrednim dokticajima. Taj govorni jezik nije kod Aragona egzožlični kolorit argoa (kao što je slučaj kod Selina), niti je namemo fražen (kao što je slučaj u Pariskom seljaku i mnogim Aragonovim pesmama, gde je to u mnogome, pa kafkada i