Naša stvarnost

78 ĐOBĐE JOVANOVIĆ

pretežno forme lističko eksperimentisanje), već ovakav sflil nužno proističe iz onih društvenih ambijenata u kojima se odigravaju Aragonovi romani. Govori jezik postaje potpuno veran izraz stvarnosti, ne samo oruđe kojim je ona naslikana, već i jedan značajan Ppodafak o njoj.

Nije reč o isticanju govornog jezika za stilski obrazac pripovedanja, a još se manje tvrdi da je govorni jezik najsavršeniji oblik vealističkog stila ili jedini pravi realistički stil. Pitanje novorealističkog stila, kao i pitanje Aragonovog stila, ne daju se rešili u okvirima! formalističkih razglabanja. Problem stila postaje nerazlučni deo problema odnosa umefnika prema stvarnosti, problem njegove svesti o kompleksnim društvenim zbivanjima, i umežničke ftransformacije te svesti. Današnji pesnik Aragon uvrežen je u tlo stvarnosti, jer to je prvi uslov za njegov pesnički opstanak, a iz ie uvreženosti poliču sve njegove današnje tvorevine, pa i njegov stil. U tom smislu govorni jezik može da bude dragocen ne samo za Aragona već i za druge, ali nikako ne. tako, što bi bio proglašen za opšti obrazac, jer bi od toga časa neizbežno postao manir i lako bi zaveo u formalistička pustolovstva. Glavno je to da se stil više ne posmafra kao nedokučivo tajanstvo alhemije reči i metafora, tajanstvo koje je do sada toliko često prikazivalo i samu stvarnost kao nedokučivo tajanstvo.

Pol Valeri, poslednji veliki pesnik trećeg staleža, tvrdi da poesija dobija polet „u početku kraja jednog društvenog sistema”, a pošto Valeri strepi od budućnosti, on poeziju privezuje samo za početak toga kraja, ne vidi i ne sme da vidi da je pravi polet poezije i u početku jednog početka. U stvarnosti su, međuhlim, ova dva Ppočetka nerazdvojna. Ne uviđajući fo Pol Valeri samo odaje svoje slepilo za stvarnost, svoj panični užas od nje, a ta fmina i panika ujedno su i poslednja uzbuđenja njegove poezije, koja dok irne, ipak svojim poslednjim svejilostima obasjava ropac jednog sveta i sopstveni ropac. Nasuprot ovome Aragonov realizam ne gubi iz vida oba ova početka. Nakaznosti i lepote, zverstva i čovečnosti, mržnje i ljubavi, istine i laži jednog prekretničkog doba, dobijaju u Aragonu svoga pesnika. Budućnost pesnika Aragona zavisi od njegove doslednosti stvarnom svetu. Raoi opstanak čitave kulture fako i opstanak poezije vezan je za stvaralaštvo onih društvenih snaga koje ne strepe ni od današnjice ni od sutrašnjice. Poezija i pesnik postoje jedino kao deo tog stvaralaštva, a doslednosti stvarnom svelu poklapa se sa učestvovanjem u tom stvaralaštvu, čak i onda ako pojedini pesnici zaziru od foga, ili zaraženi slepilom starog svela ne vide da u njemu ipak učesivuju. Današnja raskrsnica istorije nije raskrsnica i za poeziju, jer njoj ostaje samo jedan put, njen večni, jedini put slobode i čovečnosti.

Đorđe JOVANOVIĆ