Naša stvarnost

84 ILIJA BRATIĆ

— Razume se da ću biti kod kuće. A zašto?

— Nikad nisi kod kuće. I juče uveče sam te čekao. Čekao, čekao — pa zaspao. Uvek ideš u varoš. Zašto jedanput ne ostaneš dugo, dugo... Vidiš kako je gazdarica uvek kod kuće!

Ona seda na, krevet i uzima moju glavu u ruke.

— Hajde da doručkuješ. Ustani. Eno Paja je već ustao, već se i sa pijace vraća.

Navlačim košulju.

— Skini tu košulju, treba da isperem sve što je po kući prljavo. Toliko se već svega nakupilo!

Navlačim staru, na bezbroj mesta iskrpljenu košulju.

— Majko, hoćeš da mi daš dinar? Znaš, treba mi... Brzo ću da se vratim. I pred kućom ću počistiti...

Dinari šušte u njenoj ruci. Pruža mi jedan. Ispresavijam ga, i stavljam u džep, ozarena, lica.

Dvorišta su sasvim oživela. Mica, poštareva kći, glasno peva. Gazdaričina služavka, trese tepihe. Lice joj je zajapureno i oznojeno, tepisi su veliki i teški.

— Prrr — ah... prrra — ah!... — odjekuju udarci štapa po tepisima, i taj zvuk se upliće u tužnu ariju koju peva poštareva kći, staru tužnu ariju koju ona uvek peva, kad je napolju sunce i kad je nedelja.

Majka je iznela korito pred kuću, na sunce.

Stojim na kapiji, predamnom se pružila, ulica, gusto obrasla travom. Na Dunav, prvo ćemo na Dunav!

— Pajo, jesi li gotov? Idemo!

Idemo! Idemo! — dovikuje mi Paja preko plota.

Silazimo na Dunav. Beskrajna plava, nedelja je u nama, nad nama, pred nama. Dugo idemo ćuteći.

— Znaš Pajo, moja je majka danas kod kuće. Danas ne radi. I dinar mi je dala. Ima li tamo dosta kupina?

— Ne brini, ima puno. I još niko ne zna za to mesto. To je moja tajna. Nemoj nikome da, kažeš.

Izlazimo iz poslednje ulice. Sveži dah velike reke koja se pružila pred nama, privlači nas i opija...

— Majko, evo doneo sam kupina! Vidi koliko sam nabrao! Probaj ih samo. Ima poneka kisela, ali druge su slatke. Podne je. Nasred dvorišta plamti vatra. Nad vatrom je