Naša stvarnost

99 JOHN REED

za frenutak, da bih mogao baciti pogled unazad i pretresži godine mladosti.

Veliki deo mog detinjstva nosi pečat fizičke slabosti i bolesti. Tek kad mi je bilo šesnaest godina bio sam poipuno zdrav. Moje prve uspomene sastoje se iz mnoštva vizija, nejasnih osećanja lepože koja su se odražavala u mnogobrojnim stihovima i u nizu osećanja nežnosži, straha i fegobe. Zatim je naišlo doba snažnih uzbuđenja kad sam nekim devojkama pridavao osobine Guenijevre,1 imao viziju Galadada,? i Svetog Grala na nebu, tačno iznad školskog futbalskog igrališta. Luda energija nagnala me na sve moguće duhovne i telesne vežbe, bez ikakve druge težnje sem želje i, istovremenog ubeđenja, da ću postati veliki pesnik i veliki pisac. RBasnije sam bio privrženiji radu ali nervozniji, imao sve veću želju za širinom i moći. Bio sam manje zanesen, ali gubio se u sfo raznih pravaca. Život je postao divan film koji sam nazirao samo pod irenutnim blještanjem svetlosti, i koji sam razumevao uzbuđenjima i osećajima. A sad ulazim u tridesetu godinu, izgubljen je veliki deo moje intenzivne živolnosti, i sa njom svemoćna radosti živofa. Veliki Rat smrvio je dobar deo mojih verovanja. Oslabio sam usled jedne teške operacije. Mislim da su mi izvesne stvari postale jasne, ali, s druge strane, vražio sam. se, evo opet, na polaznu tačku — u središte obilja novih misli.

Treba opel naći samog sebe. Igleda da se izvesni ljudi rano upufe jednim pravcem, i prirodno rastu ne menjajući bogznašta od onoga što izgleda da je njihova sudbina. Ne znam šta ću biti, šta ću raditi, čak ni kroz mesec dana. Ead god sam pokušao da postanem »nešto« propao sam. Jedino fime što sam se prepusžio veru, uspeo sam da ofkrijem samog sebe i da se radosno zaronim u novu ulogu. Utvrdio sam da sam srećan samo onda kada se svom svojom snagom predam poslu koji volim. Nikada nisam dugo istrajao u onome što nisam voleo, fako i sada, čak i kad bih hteo ne bih mogao. Međutim, malo je stvari u kojima ne nalazim radosti, već samim fim što su nove. Volim ljude (sem užirenih tfatinih sinova) i sve novo što rade, i sve što su radili zanima me. Volim lepotu, promenu i neizvesnost, ali sad manje van samog sebe u samom sebi. Mislim da ću uvek biti romanžtičar,

Od početka su još moja sanjarenja bila puna raznolikih fanžazija. Još vidim kuću svog dede u kojoj sam se rodio — gospodska zgrada, siva, ličila je na neki francuski dvorac, sa svojim ogromnim parkom, dobro negovanim baštama, travnjacima, svojim ostavama, zimskim baštama i prpifomljenim jelenom među drvećem. Svoga se dede sećam po dostojanstvenom stasu, dugim i vreženastim prstima i ljubaznoj uglađenosti njegovog ponašanja. Bio je došao u Ameriku preko Bap-Horna jedrenjačom, u doba kada je istočna obala bila još divlja.

1 Žena, kralja Artusa, u romanima okruglog stola, čija je ljubav prema Lanselotu poznata.

2 U istim delima: kralj sa dalekih ostrva, sin Lanselofa i Elene, učestvovao je u osvajanju svetog pehara Grala.