Naša stvarnost

TRIDESETA 98

Bio se obogatio i živeo ekstravagatno kao ruski plemić. Portland nije još imao ni trideset godina. Bila je to varošica užljebljenja usred Oregonskih šuma, sa blatnjavim ulicama, pored same prašume i divlje prirode, kroz koju je moj ded okružen kočijašima i livrejisanim slugama, ferao svoje čistokrvne konje i gospodske kočije dovezene sa Zapada, iz Evrope. Terasa pokrivena travom bila je sa tri strane oivičena velikim borovima, po njihovim stablima, polusakrivene korovom drveća, bile su razmeštene gasne svetiljke. Leinjih noći, prostrla bi se platna po travi i svet je igrao obasjan mlazevima osvetlenja, koja su izbijala iz drveća. Bilo je nećeg fanfasličnog u svemu fome.

A posle došlo je siromaštvo. Živeli smo sada u jednoj maloj kući na kraju varoši pored mnoštva veselih i mladih ljudi koji su okružavali mog oca i majku. Glava mi je bila puna bajki, priča o džinovima, vešticama i zmajevima. lIzmislio sam jedno čudovište koje sam nazvao Hormus, i koje je živelo u šumi iza varoši, i proždiralo malu decu. Na faj način zastrašivao sam u isto vreme male dečake i devojčice iz komšiluka kao i samog sebe. U to doba su skoro sve sluge bili Einezi, služili su godinama i, na kraju, postajali su skoro članovi porodice. Donosili su sobom svoje fantome i praznoverije, larmu svojih krvavih raspri, svoje idole, svoja jela i pića, svoje čudne nošnje i obrede. Poluprisni, poluprezrivi, potpuno nezavisni, i, uostalom, prilično sirovi, ostavili su mi kao uspomenu male perčine, gongove i crvenu hartiju koja se leprša na vetru. Tu je bio i moj stric, opaljenog lica romantična ličnost, koji je izigravao sejača kale u Srednjoj Americi, bio umešan u revolucije — u kojima se ponekad ozbiljno kompromitovao. Govorio je španski kao kakav mestizo.3 Jednog se dana pronese vest da je odigrao važnu ulogu u jednoj revoluciji koja se završila zauzećem Gvafamale, za nekoliko kratkih dana. Naimenovali su ga za državnog sekretara. Prva siva koju je učinio bilo je prisvajanje državne blagajne da bi priredio veliku zabavu, zatim je objavio rat Nemačkom carstvu — jer je u koležu propao na ispitu iz nemačkog. RMasnije je ofišao na Filipinska Ostrva, kao dobrovoljac u španskom ratu — i oregonski veterani još uvek pričaju, uz gromko smejanje, istoriju njegovog naimenovanja za kralja Guame.

Moja majka, koja me uvek hrabrila u poduhvatima, naučila me da čitam. Ne pamtim kada je fo bilo, ali sećam se pijanstva knjiga kome sam se odavao. Istorija mi je bila strast, kraljevi koji se šepure na konju, rahnici koji stupaju u gustim redovima uz zveket oklopa, zastave i barjaci. Voleo sam i Mark Twain-a, Bill-a, Nye-a i Blakmore-a, Websterov rečnik, Hiljadu i jednu noć i Viteze okruglog stola. Ono što nisam razumevao fumačila je moja mašta. U desetoj godini počeo sam da pišem Fomičnu istoriju Sjedinjenih Država, pod uplivom Bila. Nija. Mislim da je to bio frenutfak kada sam odlučio da budem pisac.

U to vreme uselili smo se u novi stan i ja sam išao u školu. Prve školske godine poistakle su moju želju za saznanjem, ali kasnije

3 Melez.