Naša stvarnost

94 JOHN REED

časovi u školi izgubili su za mene svoju draž. Bio sam uvek, u najmanju ruku, ravnodušan đak, sem kad su izvesni predmeti, kao osnova hemije, engleska poezija ili disertacija budili moju maštu — ili kada me ličnost nekog velikog učilelja, kao što je bio protesor Gopeland, iz Harvarda, naročito privlačila. Bako je mogao da me zainferesuje glup način vaspitanja našeg doba? Mlade i bujne mašte koje gore od radoznalosti za životom koji vide oko sebe, hrane suvoparnom fehnikom: Vašingtonovom bezgrešnom čislotom, tupavim vifeštvom „Abrahama Linkolna, našom fako čestitom i dosadnom istorijom kao i istorijom poštene slave Engleske, ljupkim Addisonovim stilom u njegovim Esejima, Goldsmithom koji slavi seosko sveštenstvo osamnaestog veka, Georges Eliot-om i njegovim Silas Maznerom, Macauley-em i pompeznim Edmondom Burksom, a na latinskom: Momenfarima o galskom rafu, Ciceronom koji popuje o Rimskoj politici. A profesori! muškarci i žene — češće žene, — čiji jedini razlog postojanja biva sposobnost da mirno i bez fumača stupaju kroz šumu datuma, događaja, poluistina, sfilskih pravila, neuviđajući koliko se njihova predavanja smešno udaljuju od realnog sveta. Zaboravio sam najveći deo svega onoga što su me učili u vreme kad još nisam bio spreman da fo shvatim. Ono što znam, naučio sam u knjigama, koje sam, iz radoznalosti, van škole čitao. U mnogim lepim stvarima koje sam hteo ponovo da istražujem, smehfali su mi uhžisci iz škole.

Ali pohađajući školu, došao sam prvi put u dodir sa svojim vršnjacima, i ovo društveno iskusivo poslajalo je sve važnije, tako da je potpuno prevazišlo moju privrženosi učenju. Još pamfim „školsko igralište puno mladih dečaka koji trče i viču, i osećam ono što sam osećao kad su zasfajali fu i tamo, da bi mene, »novajliju«, drsko i ljubopitljivo odmerili. Bio sam malen, ne mnogo razvijen, i upočeftku se nisam mnogo mešao sa njima... Ali posle školskih časova, događale su se velike stvari, koje su bile isuviše uzbudljive. Morao sam učestvovati u njima. Varoš je bila podeljena na kvartove, kojima su vladale grupe dečaka u sfalnom međusobnom zafu. Pripadao sam bandi Četrnaeste ulice, čiji je vođa, veliki dečak, Irac kovrdžave kose, tamo stanovao — sada je on gradski stražar. Moj najbolji prijatelj znao je da podražava žfrubi i bio je trubač. Stao bi na sred ulice, »trubio«, i za minut bi se cela banda, žrčeći sa svih strana, skupila oko njega, gazeći leje i praveći usput grudve od blata. Tada bismo se jureći i urlajući popeli na brežuljak da bi napali bandu iz Montgemery Street-a, ili da odbijemo neki njihov napad... Iza grada bila su pošumljena brdašca gde su se Indijanci, medvedi i ljudi van zakona, mogli sakriti kad ne bi bili gonjeni od naših skauta i naših Robin-Hud-a.

Roditelji mog oca i moje majke živeli su na severu države NjuJork, i kada sam napunio deset godina, mati, brat i ja odemo da ih obiđemo. Proveli smo čitav leinji mesec u Plimutu i posetili smo NjuJork. {Još se sećam strašne vrućine, prljavštine našeg hotela i parnih mašina levafed-a) Bili smo u Vašingionu kada je eksplodirao raini