Nova Evropa

neprestana detonacija municije koja je eksplodirala, dok su unaokolo buktali plamenovi od komordžijskih vatara proždirući kola i sve što je na iočkovima te što nije moglo ići dalje, po kozjim stazama i vrletnim putanjama kojima je trebalo poći, — Ne mislimo ovde opisivati veličanstvo strahota i bede koje je pratilo vojsku i narod u izgnanstvo, Želimo samo istaknuti značaj momenta u kojem se, pred ponorom iza stare Srpske Patrijaršije u Peći, zajedno s narodnim slavnim oružjem i orudjem, survala i nada u spas i izbavljenje, dok je, u isti čas, i skriveno tada još od svakog, otpočinjao drugi svet i novi život za one koji su umeli da vide šta se dešava, i šta se desilo, oko njih i malo dalje od njih, с Tri velike stvari naučili smo tad, idući za iri nedelje dana pognute glave i korak pred korak kroz Albaniju i Crnu Goru, od Peći do San Gjovanija, Tri stvari, od kojih je svaka jedno otkrovenje, i vredi svaka za sebe po Jedan život. Naučili smo, prvo, da ne prezamo pred nepoznatim i neodredjenim, jer smo se sukobili s njim i videli da oči u oči. Naučili smo, drugo, da nema vode koja se ne može premostiti, niti nevolje koja se ne daje savladati, I naučili smo, treće, da poznamo na muci junake, — da vidimo ko je ko, Ono dvoje biće dragoceno iskustvo svakome od nas, — ovo ireće može koristiti i nama i narodu, Posle Peći prestali su vika i guranje po putevima, svaki je sišao

s konja i s kola, i sklanjao. se s puta drugome. Upravo, niko nije više niko

ni video. Prolazilo se mimo prijatelja bez želje da se progovori reč; — niko nije zaostajao, ako nije morao, Niko nije imao ni kade ni volje ni moći da misli na one i na ono oko sebe, Iznemogao napušten konj ukraj puta, isto je tako slab utisak ostavljao na prolaznika obuzetoš svojim brigama kao i mrtav čovek ili čovek na samrti smrznut u snegu, Oni koji su zadržali ponajviše duševne snage — pojedine engleske bolničarke i doktorke —, izazivali su još preostatak osećanja divljenja, ili možda i izvesnog negodovanja, što su još bili u stanju da načine napor i zastanu na putu, da bi podržali srpskog vojnika koji posustaje, ili da bi od svog oskudnog dnevnog obroka dali polovinu skeletima austrijskih zarobljenika od kojih nije nikada na svetu bilo jadnijih ljudskih stvorova nego tada u Albaniji, Ipak, kraj sve sive jednoličnosti i na izgled beskrajne ravnodušnosti za sve i prema svemu što se okolo dešava, bilo je medju nama razlike, i ta razlika bila je dosta velika, Mi smo je kasnije, retrospektivno, bolje uočili, i bolje shvatili nego tada u vreme samog tužnog pohoda kad je sav napor bio koncentrisan u jednu misao: „Dalje!“ Ko je imao dušu da, ma i nesvesno ili podsvesno, prima utiske, taj je u povlačenju osetio svakog čoveka, i озеНо ga је skroz, kao da ga je progledao.,

U Albaniji sa ljudi postali onaki kakvi su uistini — spale su s njih haljine, i navike, i svaka konvencija koja im pomaže u običnom životu da zameću trag; ostali su nagi kao od majke rodjeni. Kad je navalila nevolja Која пе traje od danas na sutra, za koju se ne zna koliko traje, i da li će uopšte prestati ili će se završiti katastrofom, i to katastrofom koja je možda vrlo blizu, koja možda čeka i vreba već svoju žrtvu iza prve izvaljene stene ili u toku iduće noći, — kad je nevolja došla tako brutalno blizu i kad је stajala za vratom tako nemilosrdno bez prestanka, onda je svaki postao svo jj, samo svoj, i nije teško bilo videti ga kakav je, I to što se tada vi-

130

eOiayudia n u на веарнвад ара