Nova Evropa

nice; teško je reći da li se i na takvim sednicama uvek donose važne odluke, i sudbonosna rešenja, i Е

Zamislite sad ministarsku sednicu jednog koalicionog ili koncentraсјопоб kabineta, u kojem su zastupljene razne partije. Predstavite sebi koliko tu tek treba diskusije za kakvu veliku reformu, za kakvo bitno pitanje? Koliko treba vremena, dokle se dodje, ako se dodje, do nekoga sporazuma!

Toliko o kolektivnom ministarskom radu, a sad uzmimo jednog ministra posebno, onoga prosečno vrednog ministra koji uzima prvo svoju dužnost pa tek onda sebe, koji ozbiljno hoće da uradi nešto,

Kad ustane, recimo rano, prvo ima da pregleda pisma koja su mu lično upućena, od poznanika, političara, molilaca, itd, Za to mu treba bar jedan dobar sat, Posle toga obično dolaze novine, naročito domaće. [To je često najmučniji čas, to je čas kad se „dutaju žabe“), Posle toga, dolaze šelovi kabineta na referat, jutarnji, kratak, obično da kažu šta ima movo, „šta se čuje“, — Ako nije toda dana ministarska sednica ili konferencija, ili klupska sednica, onda nastaje primanje narodnih poslanika, vidjenijih ljudi iz naroda, partijskih prijatelja, protektora, od čijih glasova zavisi izbor za narodno predstavništvo; svi oni dolaze s molbama da im se učini nešto, da svrše kakav posao, a samo bog zna koliko oni uvek imaju poslova za svoje birače, Redak je ministar koji ne prima sam, ili svakod dana, ili dvaput ili triput, preko nedelje. Koliko se tu tek izgubi vremena!

U medjuvremenu, do ručka, ući će bilo ministrov pomoćnik, bilo šef kabineta, bilo direktor ili načelnik nekos odeljenja, za kakvu „važnu stvar", koja se na brzu ruku, preko kolena, rešava, Posle podne, ako nema skupšlinske sednice, ili kluba, ili opet kakve konferencije, onda dolaze šefovi, donose na potpis mnodobrojna akta, pisma i rešenja, koja ministar potpisuje i ne zagledajući bolje, kao u snu, — jedva da u onoj hrpi akata koju mu podnose, razume sve što je u njima; ali će retko kad potpisati sve, potpisaće samo ona koja su najhitnija, a ostale će ostaviti „za sutra kad bude imao više vremena.“ Kad šdfovi relerišu, on s njima govori, ali tako brzo, da ili odmah primi predloge i sugestije njihove, ili ih opet odmah odbacuje; u oba slučaja, zavisi mnogo od toda kako je raspoložen. I kad primi i kad odbije, on misli da je presudio nepristrasno, lično i pametno stvar. Tom prilikom ministar često i ništa ne misli. Pre izvesnoga broja godina bio je ministar Narodne Privrede u Srbiji Rajović. Jedan njegov šel, relerišući mu o nekoj stvari, reče: „Ja se nadam da gosp, ministar misli o ovome... = „Ја ništa ne mislim,“ bio je brutalno iskren odgovor ministrov. Biće još po-

neki takav ministar i danas! — U tome je dakle prošao i ceo dan ministru, radni dan, u koji nisu ubrojani oni časovi koji spadaju u oblast društvenih obaveza — banketi, parastosi, državne i partijske svečanosti, izložbe, sku-

ром! i sastanci na kojima ministar „mora da učestvuje.“

Uveče, ministru, ako ne čita novine, ili nije inače sprečen, ostaje nešto vremena da se ozbiljno pozabavi kakvim poslom iz svoga resora. Možda može i ujutru, pre nego što ode u ministarstvo, da nadje poneki trenutak zato. Ti časovi rada su kratki, pa nije uvek, baš u to vreme, ni ministrova бјауа vedra. Koliko se puta čuje kako on „ne zna dde mu je Slava“! Ako je neki razborit čovek, ministar će možda uaspeti da usvoji kakav rad kakvoga svoga šefa odeljenja, ili kakvog novoš sekretara koji je došao sa

134