Nova Evropa

тирани појединци, разни богаљи, и много тога из талога. А били бисмо слепи кад бисмо заборавили овде споменути и све нове звучне серије, И док једни, посађени у дечја колица, дувају у аутомобилске трубе, и негирају све осим своје личности; док се други труде да виде оно што још не постоји, и да чују оно што није ту, — дотле живот иде, иде, иде | Иде један силан живот као пролетња поплава! У тој поплави узбуркало се и узнемирило много чега, Али ова поплава носи сву снагу, свежину, све наде, и све илузије Југословенства, -

Л. Поповић.

Rakić na Kosovu.

- Pre ratova, mnogo ranije, još dok je Kosovo cvalo krvavim božurima, pod Turcima, i dok su i najbolji medju nama očajavali o sudbini naroda, živeo je i pevao u Prištini, u staroj srpskoj prestonici, poslednji narodni i rodoljubivi srpski pesnik, Milan Rakić, Priština, posred polja kosovskog, bila je na početku dvadesetoga veka jedno veliko i prljavo makedonsko selo, udaljeno od stanice sporedne. željezničke pruge za tri četvrti kilometra, a za bogzna koliko meterskih centi blata ili prašine, i daleko od sveda civilizovanoga života za beskrajne i nepregledne milje, Naročita turska teskera, uz redovan pasoš, trebala je retkome putniku-avanturisti da prodre u »arnautluk«, Mi smo jedared sedeli već u vozu na skopljanskoj stanici, rešeni da odemo u posetu Rakiću, pa nas još u poslednjem času isteraše iz уабопа ши је te ne videsmo tada Kosova, — Tu u toj Prištini, kao srpski konzul, proveo je Rakić punih osam godina svoga najlepšeg veka, Je li potrebno podcrtavati čudni kontrast što se nameće mislima svakoga koji zna Rakića a poznaje i Prištinu? Mladi diplomat i pesnik, tek što se vratio sa studija iz Pariza, i oženio devojkom iz najbolje beogradske kuće, tek što je počeo raditi u ministarstvu, i objavljivati pesme, po uzoru na francuske parnasovce a ipak originalne i po zamisli i po izradi, — odlazi u Prištinu, i ostaje onde — kao jedini strani predstavnik, na najistaknutijem i najopasnijem mestu za našu propagandu u Turskoj — osam godina, a društvu samo svoje žene, turskih »vlasti«, i naših komita, ili ponekog našeg prerušenog olicira, Čovek koji je uneo u našu lirsku poeziju orhideje i vaze saske, i tolike druđe egzotične stvari i reči, pristao je da živi, ne u pustinji ili osami, već u pustom selu koje zaudara kozjim lojem, i da, kad izadje van sela, u šetnju, lomi noge hodeći po Štrnjici, iz koje cveta jedino divlji božur, Koliko intenzivni i snažni mora da su bili patrijotsko čustvo i vera u ideju kojoj se služi, koji su čoveka kao što je Rakić, obdarena retkim sposobnostima osećanja i mogućnosti da ih iskaže, visole kulture, pravog gospodina — većeg nego što je i jedan u ovoj zemlji —, a koji je, duza sve to, još i delikatna zdravlja, mogli držati privezana za onu sumornu, pet vekova opevanu ali pet vekova neobradjivanu, grudu

124