Nova Evropa

"Трак, диђокКо је francusko, i lepo je, izvesne stvari nikad ne hteti videti, Ali je zlo da ga daju uvek istog. Niko, niko ne može ovde da obnovi scenu, Niko neće da uvidi da su ti podsmesi čovečanstvu, ta zasladjena dorčina, te iskrivljene maske, kroz stoleća, trebale da se skamene, Ne vide da fu više nije važno kako stolice stoje na pozornici, iz kojih vrata izlazi novo lice, ni brz dijalog, Ne vide da bi posle nekih rečenica trebalo dugo, dugo ćutati, Da da mogu igrati pred jednim belim platnom, na pozornici od samih ogledala, Da su to večnosti. Da te reči, te maske mogu da dignu do monstruma, do kolosa.

Većinom ga daju zajedno sa Labišem,

Treća, uznemirena, vrsta pozorišta su t, zv, »umetnička«, Tu se sve skupilo, Uticaji Ser Gordon Krega, Antoana, Rajnharta, »Pozorište za Narod«, u ogromnom Trokaderu, vrlo jeftino, daje bezbroj drama i opera, Dobijate najbolje koncerte Betovena, Vagnera, Baha, Cezara Franka, Debisija, Ravela, i najgore operske predstave, OR, Francuzi se, ako im prebacite što, vrlo brzo požure da vas zadive,

Rusi su na sve strane, Njine balete obožavaju, U najlepšem pozorištu Pariza, u » eatru Jelisejskih Polja«, nižu se »svetski dogadjaji«, sa cenama na stotine franaka i najnovijim toaletama, Dekor i kostime, koji staju hiljade, crta Pikaso. Rusi se baš ne trude da očuvaju simpatije, nego često, drsko,. daju obične stvari, Samo, katkad, Masin zadivi svojom horeografijom najnovijih : Stravinskog, de Falč, Satija, Tada, naprimer, kod Stravinskova »Proleća«, dolazi do buke; frakovi se uzbune, dekoltovana grla viču, čuju se i zvižduci ; najzad, mladići, grlatiji i šakatiji, pobedjuju, i sve se sliva u ogroman pljesak i klicanje; gomila igrača ljulja se, pijana od proletnog zanosa, pred dekorom, koji je »kosmički«, i sve se smiri u teškoj, ogromnoj temi bola, koja nadleće kakolfoniju. Odmah zatim, »Tristan i Izolda«. Prvo kraljevska opera iz Turina, za njom kraljevska opera iz Haga. Talijani su pevali talijanski, i tenor je· sladio, Holandjani su pevali vagnerijanski i larmali, Vagner je sad ovde jako u modi.

Što me je zasmejalo, i setilo borbe oko Vuka, kad se za jednu

jotu, kao danas za »kosmizam«, nazivalo protivnika lupežom, izdajicom, bogato oženjenim, i slično, to je da Francuzi mirno pevaju već sto godina ono muklo ć, koje ne izgovaraju, Najtrezveniji narod Evrope, pariska Opera, lini muzičari, svako veče, kao neki groteskni kontrapunkt, hiljadu puta, slušaju, na kraju reči, to, kao iz lonca, debelo 0e0, Već i recitativi, jasni i sužni, u liturgijama Palestrine, i odgovori Tomasa da Vitorije, bili su smešni izgovarani rogobatno latinski, ali slušajući Ramoa, Lilija, ili »Orfeja« Monteverdijeva, sa onom, zvonkom, melankolijom kojom se završava Renesansa, mene je to glupo i tupo, kao iz bureta 6e, dovodilo do očajanja, Oh, na kraju je sve navika, a dno je svake navike jedno užasno ludilo,

Manja pozorišta »des Arts«, čudna su i smešna, Mnogo je vode proteklo Senom i Parižani su mnogo Štošta videli, pa im je teško dati senzacije, Kraj malih komedija, koje igraju sjajno, imate vadjenje očiju; marki de Sad seče perverzno ženu na pozornici, {vidi se krv],

234