Nova Evropa

Svaki konzulat u velikom gradu je danas vrsta zabarikadirane ФогНсе, a podanici čovečanstva, kroz koje se puca, i nehotice razvijaju u sebi čežnju da se jedared, iz svoje kuće, zapravo i dobro osvete. . . Knjiga o PFihteu, kojoj se Francuzi, tobož kao nesavremenoj, čude, i čiju nepotrebnu opširnost osudjuju, ta knjiga, na jedan način, zaista čudnovato. uznemiruje čitaoca, Kupi se oko nje neobična zbrka i frka ideja, Ksavje Leon je izradio Fihtea kao nekadašnjeg pobornika slobode i revolucije; čitalac gleda danas u otvorena fakta koja su detronizovala i demantovala i kaznila znamenitog oratora »Govora Nemačkoj Naciji«; francuska kritika obara svu nauku Fihtea na utopizam koji je doveo do grozota, vuče tu nauku niže i niže, do samog rapalskog ugovora, Ali, da li ime, da li ono vreme, da li ovo vreme, ne znamo, tek, oseća se neki om e n, pričinja se čoveku teška i ozbiljna opomena: da je nacijonalizam i patrijotizam stoglava i večita hidra, da je sve političko i ekonomsko i kulturno naprezanje sviju država potrebno da ta hidra bar čeljusti svoje ne razjapi,

Fihte, taj slobodoumni veliki duh, taj borac protiv prestola i oltara, taj revolucijonar-jakobinac, odjedared, posle poraza kod Jene, posle udarca po Prusiji i veličini Fridriha Velikog, skače, metamorfoziran do zadnje kapi krvi i poslednjeg nerva, kao lav, riče protiv francuske okupacije, grdi Napoleona, omalovažava francuski narod, a tera sam, naprotiv, do obožavanja nemačke nacije i njena morala i misije, postaje desna ruka pruskoga kralja, silazi, u fanatizmu, sa katedre univerzitetskog profesora, da bi postao sveštenikom i predikatorom vojske,

Čovek zazebe u srcu; poplaši se od najlepše, ali ujedno i najstrašnije, narodne strasti; njeno je ime nacijonalizam, ili раfrijotizam, i ona, znamo, ima moć da na jedan znak, na jedan novinarski članak, razbukti vatru s kraja na kraj države, Zebemo i osećamo, da je krajnje vreme da Francuzi prestanu zabadati i ponižavati, i vidimo, s druge strane, da u nemačkom duhu zbilja ima nešto fatalno, da velika njihova nesreća nije, ili još nije, skrušila, raznežila, i očistila narod, ili i neće toga učiniti,

Nedavno, uoči Vaznesenja, davan je u prekrasnoj jednoj berlinskoj crkvi veliki koncerat, sa orguljama, s orkestrom, sa horom i solistima, Bahova kantata. Posle preludijuma pojavio se na predikaonici vrhovni konzistorijalni savetnik, dakle pastor i sveštenilc. Gospode Bože! U drugoj polovini govora već se više nisu razlikovale reči: čulo se samo, sa onim oštrim pruskim ruliranjem, kao neko čegrtanje kara i lafeta, rrr, rrt, rrI, TIT, i, naposletku, zajedno sa tvrdom pesnicom, jedno blasfemno, stidno a m e n, Ljudi su prosto dahtali od užasa, Od Bahove kantate, uverena sam, niko, zajednosamnom, ništa nije čuo , . . Ko je kriv? Da li inteligencija, da li ceo narod; koji narod, — da li svi narođi? I ima li nam spasa? Jer, Rusi propovedaju svoju misiju, Amerika drži svoju visoko nad glavom celog sveta, francuska je kultura vindicira za sebe, Istok za sebe. Кзаује Геоп je pokušao naći u Fihteu čoveka; ceo narod se digao da TFihtea proglasi vampirom, spominjući, odista, strašnu njegovu reč:

226