Nova Evropa

Zaustavljajući se na motrenju one uklesane slike »Pieta«, gdje je Hrist mrtav okružen ženama, nehotice dolaze na pamet slikarije starih holandeskih slikara, Uporedba ipak ne stoji, Tvorevina je čisto Meštrovićeve duše, One pobožne žene oko Hrista imaju lica iz našega naroda, koje ostaju nijeme pred boli, u čijim očima suze ne teku nego se zaustavijaju, u kretnjama koih svaki iskaz nježnosti čini se premalen prema onome što je iza njega, što bi htjele dati, da ih ne zaustavlja neki prirodjeni smisao harmonije po kome osjećaju da je u nekim prilikama svaki iskaz malena stvar, Duše i osjećaji onih žena imaju nešto tragično u sebi, Poljubac one Mandaljene nije poljubac već zapravo dah u kome Je rečeno sve, Lice se matere jedva vidi, sva je slomljena i shrvana držeći mrtvoga sina, ali se iz otkrita dijela lica pogadja da је za onu majku sve svršilo, Hrist je pojava koja nakon izvršena truda prigiba umornu glavu: nema čemera i jala u njegovu izrazu; ljubav ga nije slomila, pustio se je ubiti da ga ne ubiju, Vajar ба zamišlja kao velikog ljubavnika koji voli sebe i druge {dok sebičnici ne vole ni sebe ni druge). Osim Mandaljene, koja cjelivanjem koljena noge iskazuje žensku nježnost, sve su ostale žene zadržane u svojoj boli, Jedino u kutu ima figura žene koja je u jakom kontrastu sa strogošću osfalih, Njezina je bol nemirna, ona se jedina buni i pita: ma zašto sve ovo? Potisnuta je od ostalih valjada s dva momenta: prvo, što ne pripada užem krugu Hristove svojte i pratilica, dok je njezina bol kao malo čija velika i grozna — valjada je umjetnik tu tendencijom htio prikazati običnu ironiju koja se dešava, da su iz blizine ljubljene osobe uvijek potisnuta ona lica koja je baš najviše vole —; drugo, jer je njezina bol više nemirna, zemaljska, Promatrajući pak držanje svih tih žena, očita je Još i ova namjera vajara: da prikaže, kako ih je Hrist ipak znao dovesti do toga da medju njima nema razlike, da se zapravo i ne zna ko je najbliži od svojte i po tome na nekom privilegovanom položaju, što je potpuno u skladu sa shvaftanjem Hrista kad s križa veli materi: »Ženo, eto sina tvoga«. Ljubav izravnjuje veze rodbinstva, ona je jača od svega, Vajar je dosljedan svome mo{u,

Kao živi protukontrast slici muke, kao prikaza vedre ljepote, što je može dati idejalnost kroz opojnost života, diže se na oltaru kip Matere Božje, Nadvivši nogu nad nogom sjedi ona držeći sina u skutu, koji raširenih ruku, a nešto prignute glave, jasno veli: »Eto vama mira moga«, Gospa je razdragana, ali povučena majka, koja desnom rukom kaže na sina, a lijevom već na vrijeme pazi na pogibao što mu prijeti, Nešto je nagnute glave, spuštenih vedja, s rezervisanim osmijehom na usnama, Sve u njoj odaje majku kojoj je ljubav prema sinu bila jedini uzrok začetka,

Uokolo ladje ne susretaš više tip malenih andjela (»putti«), što ih je slikao Sodoma ili klesao vajar krstijonice u Trogiru, već naprotiv istom odrasli ali još nevini dječarci svirajući razna glazbila prate cijelu sceneriju promahom opojnih iluzija, kojima je bogat život, Ima strasti i boli u dnu svih stvari, ima mirne vedrine i iluzije spolja, Samim isklesanim djelom u glavnoj ladji Meštrović je najbolje ocrtao

204