Nova Evropa

| | | | | | |

остане прикрива = еура 75

njemačka ortogralija: njemački je pravopis sigurno mnogo feži i mnogo više komplikovan od našega, naročito ekavskog izgovora i ćirilskog pisma, pa opet kod tog njemačkog pravopisa samo 26 stranica ide na pravila a njih 166 na rječnik, dakle rječnik je 6 puta toliki kolika su pravila. Istina, u njemačkom jeziku ima mnogo više riječi za koje čovjek može ne biti siguran kako ih treba pisati, ali opet i čitaocu je vrlo prijatno i samoj knjizi vrlo korisno što su pravila tako zgodno zbijena.

U pravilima Belić se naravski drži Vuka, osim nekih sitnica gdje se dandanas od Vuka više ili manje odstupa pišući n, pr, trpjeti mjesto trpljeti, ili s njim mjesto š njim, ili rastavljeno za nj mjesto spojenoša zanj, a samo u jednoj stvari on predlaže nešto novo; gdje naime Vuk pušta bez promjene ds, tu on predlaže da se piše {i već u »pravopisu« to provodi) da se piše ts, pa prema tome on ima nesamo ofstupati {u rječniku ga nema, ali ga ima u tekstu), otskočiti, itd., nego i gratski,ljutski itd, ovo posljednje mislim da se neće primiti, jer niko ne izgovara gratski, ljutski, nego govori ili gracki, ljucki, ili graski, ljuski dok bi za složene glagole bilo dobro da se piše — ts — jer se tako izgovara — kad se pažljivo izgovara. Vrlo je pak karakteristično da je sada Belić, slušajući kako se oko njega govori, našao za potrebno da vrlo potanko {na str, 634—79) pokaže gdje treba pisati ć, 4), а баје č, dž; vidi se dakle da se i u Srbiji počinje kolebati razlikovanje tih glasova; to spominjem, jer, kad je prije 30 godina prvi put izdan »Hrvatski pravopis« Brozov, onda su mu se iz Beograda podrugivali što je uzeo u svoj »pravopis« i take elementarne stvari što svak tamo dobro zna, Na muci je bio Belić i sa h, koje u Srbiji prosti narod {a obično i inteligencija!) nikako ne izgovara, ali se ponajviše piše, on doista (na str, 38) kaže za h da »vaspostavljanje {a zašto ne »uspostavljanje«?) njegove upotrebe treba i produžiti i izvršiti do kraja«; ali je inače tako blago govorio o mnogim primjerima gdje se u Srbiji ili ne piše h ili miješa, da će time slabo pomoći da se to uspostavljanje zbilja produži i izvrši; a to uspostavljanje mora se provesti, ako uopće vjerujemo da su i pravopisi i »pravopisi« potrebni ı korisni; zato onoga što govori n, pr, gluv i suv{(mjesto gluh i s u h), toga »pravopis« treba da sasvim odlučno primorava da piše s uh i gluh, a da ne smije po nekom nelogičnom i nefilološkom ćeifu prihvatiti Vukovo gluh a zadržati svoje suv. Vrlo je pak dobro što nam je Belić prvi dao (na str, 127—154) detaljna pravila za losičku (francusku) interpunkciju koja se i kod nas sve više širi, te je zbilja logičnija od gramatičke (njemačke), jer njom onaj što piše može mnogo jasnije da označi kako on sam shvaća ono što piše, Ali najvažniji je, za praktičnu potrebu, rječnik, i on je vrlo obilan, možda i previše, jer n, pt. hoće li ko tražiti kako treba pisati usecati, ili tkivo, ili ka d, ili izrasti? Naprotiv, bilo bi sigurno dobro da se na svoje mjesto uzmu i oblici koji nijesu pravilni, n, pr, kujn a, koje se nalazi tek uz pravilno kuhinja,ili hrdja, što se spominje u tekstu pod VI, 8, ili hat što se u nas tako često piše a opet tamo osudjuje.

M. Rešetar. 312