Nova Evropa

ostala, jer je ona bila, pri početku rada, prva na dohvatu, Kod zidanja našeg nacijonalnog hrama i prve ciglje trebalo je položiti u njezine temelje, trebalo je prvih ćelija na kojima će se život zidati dalje, — škol4, pučkih, gospodarskih, ekonomskih, obrtničkih, i bezbroj drugih, Tako, da bi postale tvornice narodnog blaga, u kojima će se izradjivati i obradjivati naše »sirovine«, kojima smo dovoljno bodati, i koje u izobilju rastu po našim analfabetskim šumama i poljanama, Ali mi nismo počeli kod toga, Mi smo, u nekoj smešnoj trci i natecanju sa drugim narodima i njihovim izradjenim kulturama i civilizacijama, počeli prvo da gradimo carske palače, opere, kaznione, kasarne, i ludnice —, i to su imale da budu narodne škole, i prosvetni zavodi! Mi smo se tu toliko zaboravili, nevideći vlastitih slabosti i manjkavosti, da smo hteli da budemo najedamput, prekonoć, kulturni, zapadnoevropejski, i veliki. ] to nam je bila prva i najveća dreška, a iza te, sledile su redom i ostale, Zagnjurili smo se u vlastito blato, i nismo hteli da se spasavamo, nego smo išli sve dalje, iz neuspeha u neuspeh, iz jedne jame u još goru i dublju jamu. I tako smo se pokopali još živi i zdravi, Zatim dolazi naš politički život. Mi, slabo i politički nikako razvijen narod, hteli smo da budemo i tu odjedared nešto veliko. Zaboravili smo, da svaki narod ima onaku vladu kakovu zaslužuje, i da vodje ne padaju iz neba, I tako smo mi dali, u tih pet lepih leta, političke ljude svoje vrste, i upravu države, na kojima nam može, što se čuda tiče, da pozavidi ceo svet. Kad se sve to gleda iz daleke perspektive, recimo iz inostranstva, izgleda ono što se tamo dole .u jugoslovenskoj zemlji dogadja kao neko veliko svadbeno gostovanje, gde se uživa i zabavlja, teraju terevenke i igraju »kukunješča« po balkanski, sve bez računa i bez birtaša, sve u ime narodnog oslobodjenja i neke zajednice koja ne može da se uspostavi i da proradi. Svaki rastače narodno vino, puni čaše 1 nazdravlja jedan drugome, i sve to miriše nekim osobitim tammjanom; ali taj miris siže i preko granica, daleko van, I to tako već neprestano traje potpunih pet božjih leta, i svadbe još nije dosta, i gozba se neprestance nastavlja i obnavlja; katkad se izmene »nazdravljači«, i »vinotoči«, a inače veselje teče »ko golema reka«, i ima mogućnosti da će to tako potrajati do sudnjeg dana! 1 tako nam je uspelo, kao nijednoj drugoj državi na svetu, da smo u to celo vreme junački zapili ogromne količine zlata, blaga u novcu i naravi, svakovrsne robe, i mašine, i reparacije, što su nam ih dali pobedjeni susedi; i to sve još nije bilo dosta, nego smo otvorili tri Lkonte {na čije dobro?), tri zajma kod kuće i u inostranstvu, koji teku na milijone dinara i dolara. Založili smo svoje željeznice, monopole i vrednosti, državnu suverenost, slobodu, i samostalnost. Zar to nije veselo! Zar nato ne treba piti!,...

Narodna, i lična, sloboda ugrožena; bije se, veša i ubija, krade na sve strane, i ucenjuje, — ko bi naredjao sve što se radi, što je, aostalom, tako dobro poznato i našoj i stranoj javnosti, Ceo naš život pun je kriza i nerešenih pitanja i problema. Ili bar mi to zovemo krizama, dok je u stvari sve to samo duhovna praznina, bez-

431