Nova Evropa

neodlučnost, koja u znatnoj meri smanjuje vrednost ove zbirke: on se koleba izmedju individualizma — o kome njegovi junaci imaju dugih tirada — i težnje da čoveka, kroz zajednicu, uzdigne do spiritualnosti, On hoće da umrtvi ono životinjsko što je pod tankim slojem u svakog pojedinca, a što je malo čas veličao; i nalazi kroz usta jednog hodže, jednostavan lek, po onoj narodnoj, da je batina iz raja izašla i u raj tera: »Treba konopce namočiti u hladnoj oštroj vodi — u vodi dz bunara, i skinuti ih (ljude) do gola, pa kad na njima koža popuca, kao kora na deblu, onda ih ostaviti i onda im verovati da će se popraviti. Ja vam velim, to je jedini lijek, da sve živi po nekakvom redu i po zakonu,« Ovo ima bar tu dobru osobinu da je shvatljivo i najprimitivnijim mozgovima i da razrešava od napora da treba misliti,

_ Naikraju ove zbirke pripovedaka, G. Muradbegović je našao za shodno da nam se predstavi. Mi bismo hteli, zarad njegove slave, da svoj »Autoportret« uopšte nije ni pisao, a kad je to već učinio, da ga bar nije objavljivao, Čitalac bi, s punom уеrom da će maići malo niže na savršenu potvrdu, mogao staviti na čelo »Autoportreta« onu lepu Vinjijevu konstataciju: »L e. mot de la langue le plus difficile 8 pronomcer eta placer convenablemeni, cest moi« G. Muradbegović je mogao i sebe i nas poštedeti napora da sažvaćemo dvaestak stranica jedne umobolne frazeologije, (»Raspadam se u kaos u pratijelo i jurim i hujim i zviždim kroz elekfričnu prazninu, a od silnoga okretanja mozak mi se rastopio kao žumance u čaši, moj veliki sveponjatni mozaik, koji pokreće sisteme, svemirske maglene komplekse, nebulozne prerije.„...« »I eto, Ja hoću da se procijedim kroz kosmos, kao kroz rešeto, да зе vidim i da me vide, i da svi brodovi i svi putnici uprave svoj put prema meni, prema jedinom svjetioniku u čitavoj svepraznini«. I onda, kao buket svega, kad deli svoj život na dva dela: »Prvi je moj život vulgaran proces prirode, igra proljeća u nervima i utrobi životinja W bilma, ia drugi je moja interna eksistencija, koja je nad prirodnim nesvjesnim stvaranjem, najviša stepenica iznad prvoga, njegova majviša instanmcija, produhovljenje, svjesno stvaranje i spontano upravljanje moga istinskoga — Ja.«) Kad se pročita ceo Autoportret, onda je pojmljiva ona rečenica sa strane 118: »Ja sam dete kaosa i u meni ima sve svoj koren i svoju klicu«, Time se jamačno htelo reći: »Imaju u meni koren nesamo pozitivne osobine ....«

Ovaj se prikaz otegao više nego što nam se čini pravo, Ali nismo mogli odoleti zadovoljstvu da se opširnije ne pozabavimo ovom knjigom, koja, i pored svega, ostaje puna interesa, a mestimično je kao nabijena novim poredjenima, u kojima se oseća зуа draž i svežina sela,

Radoje L. Knežević,

448