Nova Evropa, 11. 05. 1924., str. 31

Duh ove knjige, koji provejava kroz sve tri pripovetke, sličan je onome iz Kosorovih »Crnih Glasova«. Ima, ipak, jedna bitna raplika izmedju te dve zbirke pripovedaka, i njoj je poreklo, bih rekao, u razlici mentaliteta dvaju književnika, Kosorovi Junaci, to su ljudi zdravi, žive po svome nagonu ali ne smetaju svojoj okolini; kad dodju u sukob sa zakonom — čitalac oseti svu nepravičnost ljudske pravde, koja goni i nekrive, Kosor se ne snebiva, on bije neposredno, u lice: on svojim lepo probranim primerima, pokazuje da je stroga, neumitna pravda vrlo često, zboš svoje apsolutnosti, sinonim krivde, U G, Muradbegovića kao da nema te književne hrabrosti, Njegova najizrazitija figura, »Mizantrop«, ne pokazuje samom sobom, nego dokazuje frazama, da društvo ne valja; i koliko rezerva od strane pisca, koliko bojazni da čitalac ne osudi njegova junaka! Kad njegov čovekomrzac Petar Stanić ispoveda jedan apsurdni individualizam, on to radi »kad je pijan« i kad ga »pomrčina sapliće«, kako veli sam pisac u brizi za olakšavajućim okolnostima, Pa onda, junaci G. Muradbegovića gaje jednu strahovitu, zversku mržnju prema ljudima, i ta mržnja ne potiče iz pretrpljenih nepravdi i uvreda nego mahom iz čiste metalizike. »Svakim bi se danom njihovim mesom hranio, a krvlju se opijao, zubima bi ih kidao, a noktima čupao..., Ne daj mm, Bože, ono što im ја želim, kleli bi majku, što ih je na svijet rodila.« — »Mizamtropova« kritika društva je prosta i sumarna: društvo Je sve svoje zakome uredilo i svu svoju brigu posvetilo stvaranju i održamju zajedmice; ono stoga i ne valja, jer slobodu treba. stvarati sa stanovišta pojedinaca a ne društva, naroda, i čovečanstva, Ako upitate zašto, odgovoriće vam se kratko: zato što je č ovek centar svega, gospodar vaseljene, Petar Stanić drži da će ideal biti tek tada, »kad čovjek počne živjeti po svojoj vlastitoj volji i prirodi«. Ovde je mesto da podvučemo nesklad izmedju čoveka i njegovih teorija: taj isti čovekomrzac, koji se isprsava kao zatočnik jedinke, ponekad tako rečito, ne snebiva se da ukloni sa sveta drugu jednu jedinku, koja je, u istoj meri kao i on, »centar svega i gospodar vaseljene«, Ima tu disonanca koju, svakakc, oseća i sam pisac, Jasno je da se samo čovek u kome preovladjuje spiritualnost može da uzdigne do zajednice; čovekživotinja ostaje dosledno i do krajnosti individualista, — naravno, u onom smislu kako ga shvata »Mizantrop«, G. Muradbegović kao da uvidja to u izvesnim trenucima, te nalazi toplih reči protesta protivu pojedinačne samoživosti: »I svi ištu slobodu i svi se bume protiv žrtava i proklinju ropstvo za druge, kidaju se lanci, lome se verige i slobodno, raspojasano, pobešnjelo čovečanstvo pleše oko svoje osi, oko svoje lomače, u kojoj gore svi porivi, svi mmstinkti prastarih zvijeri, od čijeg je porekla i ono nastalo.« Izbija, dakle, sa sviju strana, piščeva

447