Nova Evropa

Mihajlo Saltikov. (1826—1899),

Mihajlo Jefgrafović Saltikov, jedan Je od najboljih, najduhovitijih, najdubljih, i najtalentovanijih ruskih pisaca XIX stoleća, tako da i u bodatoj talentima novijoj ruskoj književnosti zauzima veoma ugledno mesto, Nakon velike slave stečene u svoje dane, on je za neko vreme pao bio donekle u zaborav, ali Sa sada opet sve više cene, i njedovi spisi, pisani pre nekih pedeset i više godima, dobijaju često interes dzvanredme alktuelnosti, Njegova biografja u opštim potezima bilo bi ovo: potomak znamenite i starinske ruske plemićske i spahijske porodice, on je bio mladji sin, i nije proveo srećno svoje dečje godine. Rano je počelo njegovo školovanje, prvo u Plemićskom Konviktu u Moskvi, zatim u carskom Aleksandrovskom Liceju, gde je bila još živa tradicija besmrtnog Puškina i njegovih drugova. Već se tu pokazalo da Saltikov, koji je i inače bio izvanredno sposobno dete, ima kmjiževnog dara. Svršivši školu, stupio je u državnu službu, nastavivši baviti se književnošću. Već u godini 1848, jedna smela pripovetka izazvala je njeđov premeštaj u zabačenu palanku Vijatku (па severo-istoku Rusije); ali ni sedam godina provedenih u ovom izgnanstvu nisu ubile talenat mladog autora, nego su Sa naprotiv još više razvile. Skupivši čolemu бгадји ха svoje potonje Dripovetke, on je i dalje iskorišćavao svoje službovanje po ruskim gubernijalnim gradovima, kamo je posle premeštan, sve dok nije doterao do vice-guvernera, kada je napustio službu pa se sasvim odao književnosti, Dušo бофта шгедууао je čuveni časopis »Otečestvenija Zapiski«, dok da Vlada nije obustavila, Pored cenzure, imao je Saltikov do kraja života da se bori sa strašnom bolešću, koja ба je, u maju 1889, odmela i u drob. Svoje bolovanje on je ispričao sledećim tragičnim rečima: »Ja sam bolestan, pa mogu bez hvalisanja reći, da je to neizdržljivo. Bolest se duboko upila u mene svojim kandžama, pa me ne pušta iz njih. Ruke i noge drhću, Slava mi buči po ceo dan, čitavim orđanizmom (тези бгбеућ, Kraj sve lekarske pomoći, izmoreno telo ne može ništa da suprotstavi bolesti. Noći provodim u uzrujanom spavanju, pišem retko i sa teškom mukom, ne modu nikako da čitam, niti da slušam čitanje. Ponekad je i sam glas ljudski za mene nepodnošljiv. Da li je to drugo do jedno mučno besprekidno umiranje, kojemu sudbina, kao za potsmeh, neće da učini kraja?... Šta me je dovelo do ovoš stanja? Na to pitanje odgovaram bez ustezanja, i 5 шђедјеnjem: književnost. Avaj, ovaj književnički zanat! On nije samo muka, nedo pravi duševni pakao. Mučno, kap po kap, curi krv piščeva pre no što stigne pod štamparsku presu. Šta sve samnom

130