Nova Evropa, 26. 10. 1926., str. 30

mi, ruski političari, Svrgavajući vlast, mi nismo imali smelosti, ili bolje reći spasomosne plašljivosti, da pomislimo na praznine koje oko nas zjape, Politička nemoć, i vlastita i tudja, ponovo mi je pogledala u oči, podrugljiva i strašna ...«

Onda je došao sudbonosni 27. februar 1917. »Stvar je bila u tome, da sama vlast nije imala vere u sebe... Profesije nekadašnjih vlastodržaca nestajalo je ... Niko od njih nije više bio kadar da udari pesnicom o sto. Kuda se dede čuveno Stolipmovo: ,Nećete me zastrašiti!? U poslednje vreme, ministri su gotovo prestali da dolaze u Dumu, Na pratnji predsednika Finansijskos Odbora, Aljeksjejenka, znamenitoš ekonomistfa, sreli smo se —: da li da ga žalimo, ili da mu zavidimo?...« Kad je Duma raspuštena zvanično, a većala još privatno, naš autor se ne seća šta se tu sve боуогПо: »АН зе sećam dobro, da niko nije ništa predlagao što bi bilo vredno pažnje... A zar su i mogli oni da nešto predlože? Zar su oni ljudi bili kadri da upravljaju revolucijonarnom gomilom, da nju osvoje? ...« Usred te opšte panike i neodlučnosti, »dobila je „važnost u ove frenutke ličnost Kerjenskog, Om je govorio odlučno, kao neko ko ima vlast, i kao da nije izgubio samopouzdanje. Njegove reči i gest bili su oštri, oči su bacale vatru, — „Ja odmah idem medju pukove! ...«

Tada se odjedared Duma napuni narodom i gomilom. »Vojnici, radnici, studenti, intelektualci, prosto ljudi... 717 ljudski lepak poplavi poplašenu Таугузки Рајаби, 1 napuni jednu salu za drugom, sve sobe i sve prostorije... Od prvog tremutka ovog ,potopa, odvralnost mi mapuni dušu, i od toš časa nije me (60 osećanje odvrainosti ostavljalo na miru za sve vreme trajanja ,velike Ruske Revolucije, Beskrajna, neiscrpna struja ljudskoš vodovoda bacala je u Dumu sve nova

imova lica... Ali kolikošod ih bilo, — svi su imali isto lice: odvratno, dmusno, životinjski besmisleno ili djavolski zlobno...« »Mitraljeza! — eto беба mi se tada htelo. Jer ja sam osećao

da je za tu uličnu rulju samo jezik mitraljeza shvatljiv, i da samo olovo može da potera strašno8 zvera, koji je izašao bio na slobodu, da se vrati u svoju jazbinu... Jao nama!... ova zver bila je — Njegovo Veličanstvo Ruski Narod!...« »Ја se sećam (оба dana, i dan4 sledećih, osećamja bliske smrti, i spremnosti da poginem, Umreti? Neka!.., Samo da ne gledam odvratno lice ove dadne Sdomile, da ne čujem one odurne воуоте, да пе čujem viku i riku onog strašnog ološal« ...

U tom se desila »kradja srebrnih kašika u restoran Dume. Ja sam baš pošao bio natrag iz bilea, a ma ulazna vrata se i dalje ulivali talasi ljudske plime... Ja sam ih dledao, a u sebi sam mislio: ,xZadocnili ste, dragdi moji, srebro

.

su već drugi ukrali ... Koliko su mi bili odvratni! Stara mržnja,

238