Nova Evropa

Pjer Loti i naš narod.

Baš zato što stoje usamljeni, van svih teorija i škola, izvesni pisci plene i mlade i stare, i učene i neuke: oni znaju tajnu da danu ljudsko srce, koje je u osnovi uvek isto, pored svih razlika prostora i vremena, rase, staleža, i vaspitanja. Njihova pojava znači, u svima književnostima, vraćanje večnim izvorima emocije: prostim osećanjima koja ima ceo svet, i koja su stoga dostojna poštovanja, Takvi su medju francuskim piscima, naprimer, Lamartin, i Pol Verlen; takav je i Pjer Loti,

U doba kad je roman u Francuskoj bio zasićen ropskim kopiranjem stvarnosti, i otužno praznom erotikom takozvanog »otmeno8 sveta«, javio se jedan mlad pisac čija su dela, kao sveža struja sa pučine, unosila u zagušljivu književnu atmosferu mirisni dah dalekih zemalja, čija je duša treperila tako ne= posredno, tako čovečanski, da su čitaoci na mah bili očarani, I to nesamo široka publika, nego i utančani duhovi kakav je, naprimer, bio Žil Lemetr: »U času kad obrćem poslednju stranu«, — piše om —, »osećam se savršeno opijen, Obuzet sam milim i tužnim sećanjem na ogromnt množinu vrlo dubokih utisaka, i srce mi je puno neke univerzalne i neodredjene razneženosti«... Ovaj božanski dar emocije imaju samo veliki pesnici, Loti je bio jedan od njih, mada je pisao samo u prozi, i mada uopšte nije voleo stihove. Svoj dar on nije dugovao nikome. U akademskoj besedi izjavio je, ma zaprepašćenje besmrine sabraće, da on ništa ne čita, Medjutim, često su ga poredili sa Šatobrijanom, i poredjenje se doista nameće izmedju ova dva velika egzotična putnika. Ali kakva razlika izmedju raskošno izvezenog plašta Reneova, i proste mornarske bluze Lotijeve!,.,

Pjer Loti je bio mornarski oficir, Rodjen na obali Atlantskog Okeana u Rošforu, u jednoj protestanskoj porodici u kojoj je bilo više pomoraca, on je od rane mladosti sanjao o prekomorskim zemljama gde su sunčani zraci topliji a nebo vedrije i dublje, Gledao je čežnjivo ladje, slušao priče o dalekim doživljajima mornara i njihove pesme, kad noću idu, zagrljeni, kroz puste ulice; i u njegovoj se detinjoj duši začela ona neodoljiva nostalgija za nepoznatim zemljama i narodima, koju misu mogla utoliti ni sva buduća putovanja, Dečko čami u mirnoj palanci, pored sve ljubavi kojom ga okružuju njegova штапа i svetiteljski dobra тан 1! пјебоуе tetke — Које је obožavao, Hteo je majpre da bude misijonar, da propoveda Hristovu reč u čarobnim podnebljima Arhipelaga. Ali vera je u njemu rano počela čiliti, i on, po primeru starijeg brata, mornarskog oficira, koji je umro na pučini, stupa 1 Pomorsku Školu, protiv volje dobrih duša kojima je bilo tako teško

126.