Nova Evropa

Politički pregled. Vojina politika,

U staro doba, dok je bilo malo ljudi na svetu, imao je svako samo po jedno ime (Zevs, Minerva, Apolon, — Avram, Ahalibama, Mojsije, — Sokrat, Ksantipa, Alkibijad, Praksitel, Sigfrid, Brunhilda, i t, d.); a kad se svet namnožio, postalo je potrebno i drugo ime, osobito po gradovima i mmogoljudnim središtima. U patrijarhalnim sredinama i malim prilikama dovoljno je bilo i dalje jedno ime, jer se znalo koga se zove ili na koga se misli, Tako se i u predratnoj Srbiji, još za našeg pamćenja, nazivali ljudi obično samo prvim imenom, nesamo kod kuće i u zadruzi, na selu, već i u Beogradu, u javnom životu i u politici (Vojislav, Marko, Janko, Bora, Milovan); ili samo nadimkom (Haja, Stole, Nuša), odnosno imenom uz nadimak, ako ih je bivalo više istaknutih od istog imena (naprimer: Ljuba Vetar — Ljuba Patak — Ljuba Mrav — Ljuba Čupa, i t. d.,). Jedino kod gospode školovane na Zapadu pravljeni su izuzeci, pa su ih zvali prezimenom, odnosno i imenom i prezimenom (Bogdan Popović, Slobodan Jovanović, Jovan Skerlić, Milan Rakić, Gjordje Gjurić, Milan Grol); ali se i tu često vraćalo па familijarnije prvo ime, ili se pravio nadimak, ako je bilo i malo razloga zato u držanju dotičnog javnog radnika ili političara. Tako je leporeki Vojislav Marinković — iako inače »возродвко dete« — ostao Voja, ili »Gospodin Voja«, jer je i sa seljacima umeo da govori onako »po narodski« {pa, bogami, i da »opsuje«). U svakom slučaju, ovaj običaj — koji se zadržao donekle i u javnom životu posleratne Srbije, a nije nepoznat ni ostalim našim pokrajinama, — pokazuje jedno još srazmerno mlado društvo i primitivno stanje Javnih poslova, u kojemu svaki svakoda poznaje 1 zove sa »li« i po imenu, Nije dakle slučajno, po navici ili iz familijarnosti, da smo ovom našem članku dali gornji naslov, nego smo — smatrajući G, Vojislava Marinkovića glavnim eksponentom današnjeS režima, i onim koji je u prvom redu odgovoran za pravac današnje političke linije ove Vlade, — hteli već odmah samim naslovom da današnju našu zvaničnu politiku obeležimo kao sitnu i malovarošku, kao prosto nastavljanje politike male predratne Srbije, koja se gubila u ličnim razračunavanjima i partijskim razmiricama. Tamo, za one poče{ike državnoga života, taka je politika možda i pristajala, ili se bar daje pravdati; ali ovde, u velikoj Jugoslaviji! ., I na Skupštini {nekadašnjoj konjičkoj kasarni), i na ministarstvima i ostalim nadleštvima (iako su neka sad smeštena u četverokatnice), i na poslanstvima i konzulatima na strani (od kojih neka i danas

203