Nova Evropa, 11. 07. 1929., str. 65

ostati nezbrinuta па putu. Vremena su zaista teška, Da bar taj varvarin što dolazi nije asket!,.,.,

KOSTUR MLADOG PESNIKA (вапито šapuće nešto Valeriji. Ona ga sluša sa suzama u očima i srdačno se s njime ruhuje. Pesnik zatim ustaje na pohrov sarhofaga i dehlamuje):

Vekovi lete kao oblaci

nad krvavim arenama. Cezari trunu s Nazarencima u mračnim katakombama,

Lomače, б!јоНпе, мезаја radjaju »nove« ljude,

Cezari smetaju Nazarencima, Nazarenci smetaju Cezarima.

I stođa, srećan je onaj koji ovako ima svoj samački sarkofag

gde može mirno da spava,

i da sanja o lepotama sveta...

KOSTUR ZLOBNIKA: Koješta! KOSTUR MEDARDA: Ne shvatam, Gluposti. KOSTUR ČOVEKA BEZ ZANIMANJA: To nije u vezi sa

predmetom o kojemu je reč, Vi pesnici uvek nešto drugo hoćete.

KOSTUR ZLOBNIKA: On se udvara Valeriji, o KOSTUR VALERIJE (poniPne, i pomalo se shriva u sarPofagu). a KOSTUR MLADOG PESNIKA: Ah verujte, nema više ljubavi kao nekad, Sa nama su izumrli poslednji ljubavnici,,.

KOSTUR FILOZOFA: Varaš se, dragi pesniče, Vekovi su preko nas prešli, a milijarde srdaca plamtilo je posle naših u slavu večne ljubavi,,. Izgaraju, izgaraju jadni stvorovi, a njihovo izgaranje pomaže veliko komešanje svemira, Kulture, civilizacije, sve su to krasni kolači, pečeni na vatri njihovih srdaca .., naših srdaca ... I sad se oni njišu na konopčiću Istorije, a po 6rdnom pepelištu, kud ložač izbacuje srca kada dogore, po nepreglednom strništu, obilaze arheolozi i ruju kao krtice, da bi što više kostiju izneli na sunce,,, Nisu sa nama izumrli poslednji ljubavnici, sinko!

KOSTUR ZLOBNIKA: S tobom sigurno nisu, — ha, ha, ha!

KOSTUR ARHEROLOGA (PFilozofu, koji hoće da sedne): Ja sam dosada ćutao i nisam se mešao u raspru, mada se drska invazija mene najviše liče,,,

KOSTUR ZLOBNIKA: A što kaže Imperator? Je li Palata njegova ili tvoja?

61