Nova Evropa

fvrdjuju i fakat, da Hartviš uopšte nije bio za rat toliko koliko se obično drži, Naročito je zanimljiva obavest, da je Crna Ruka nastojala da stupi u veze izvan granica; takodjer je utvrdjeno, da je Gaćinović bio članom Огбат!тасце, 560 uostalom ne menja nimalo lakta, da je Gaćinović imao poznanstva i s drudim revolucijonarima u Švajcarskoj, a naročito da је »Mlada Bosna« bila spontani i rašireni pokret davno pre nego što je Crna Ruka dospela da predje preko granice, Organizacije su išle paralelno, a avanturističniji duhovi s obeju strana imali su svakako volju da se spoje, Jedini nov ružan fakat koji sada izlazi na javu, jeste uloga Milana Vasića kojoj možda nisam dao dovoljno važnosti: kada je postao tajnikom Narodne Odbrane, Vasić je već bio članom Crne Ruke, i imao je odredjen plan da oživi njenu veoma slabu aktivnost, Budući da je on pao godine 1913 kod Bregalnice, radio je istina nešto pre Sarajeva; ipak treba imati na umu, da su neki bili članovi obeju orđanizacija, — utoliko su optužbe u austrougarskoj Noti nešto više moltivisane nego što sam pre dozvoljavao.

Pažnju zaslužuje još jedna publikacıja: »Veleizdajnik« od Dra, Oskara Tartalje (Zagreb, 1928) Sde on, u prvom delu, piše kako je nekoliko nedelja nakon nastupanja Cuvajeva režima (18. aprila 1912), zajedno s drudim mladim Hrvatima posetio Beograd, stupio u vezu s Apisom, i postao članom Crne Ruke. Njegova knjića otkriva novi fakat, da se tom prilikom, zasludom Tartalje, sastao s Apisom i Jukić, a s pomoću Apisa se Jukić upoznao s vodjom komita Tankosićem, кој ба je исто gadjati iz revolvera, kao i dve dodine docnije Principa i Čabrinovića, Jukić se onda vratio u Zagreb i 8, juna pokušao da ubije Cuvaja, Ovde se opet stiču obe struje: inicijativa mladih nesredjenih revolucijonara i uputstva zaverenika u Beogradu.

Gospodjica Daram piše o ovim publikacijama komentare, kao obično nekritički, u »Contemporary Rewiew« {od avgdusta 1928, u članku s natpisom »Frech Light on Serbia and the \/ar«), i opominje na »akta iz procesa Čeha Klofača i njegova sukrivca Gjunija«, u kojima se, veli, nalaze dokazi koje, su Austrijanci našli u kući Pašića i Pavlovića »glavnoga organizatora špijunske službe«, Treba najpre videti spada li i to u istu kategoriju kao otkrića Bogićevićeva, o kojima sam već govorio, i kao njegova skorašnja, nešto opreznija ali jednako nekritična, knjiga o »Dimitrijeviću-Apisu« (Pariz, Delpeuch 1928).

Konačno je možda potrebno upozoriti na vanredne (1 ро mom mišljenju ubedljive) sažete preglede celoga spora; »Die у аћећен iiber Sarajevo« od prolesora Kantorovica (Hermann Kantorowioz) iz Frajburga u »Das Tagesbuch« {od 13, oktobra 1928), i »Nochmals Sarajevo« {u istom listu, od 26. januara.1929).

Marta 1929, ad mu SW.

360