Nova Evropa

' dine u kojoj je i Hektorović živio, ali nad kojom se duhom 'izdigao. Lucić u »Robinji«, kao i u pjesmi »U pohvalu grada Dubrovnika«, — ovaj »poštovani gospodin Hanibal Lucić, vlastelin hvarski«, — gleda na [ај grad aristokratskog sjaja gdje vladaju plemići, »ostaloga puka, kako se pristoji, svaka vrsti ruka u posluku stoji«, A koliko se visoko uzdiže u tom pogledu njegov rodjak Petar Hektorović! I on je imao objesnu mladost, kao i Hanibal: obojica imaju nezakonito dijete, obojica su se isticala svojim pjesmama spjevanim u frubadurskoj maniri, pa možemo pretpostaviti da je i Hektorović primio, s hranom i odgojem, i nazore svoje okoline, Moguće, da ga je već sama buna trgnula iz mladenačke opojnosti, i da se je u njemu vrlo rano spremao preokret. To ne znamo sigurno, ali se svakako može reći, da je u sebi nosio veliku dušu i veliko srce, — inače se ne bi toliko izdvojio iz svoje sredine,

Čini se, da su Hektorović, pa i njegov otac Marin, imali samilosti prema bijedniku, i da zato mijesu pučani za vrijeme prevrata toliko stradali od plemić4. Svakako, Hektorović je imao jednu veliku sposobnost saosjećanja, kojom se uživljuje u duševna stanja onih koji pate, On je tom eminentno slovenskom čovječanskom osobinom prodro u dušu malog čovjeka pučanina, No samilost sama nije mogla učiniti njeđova oca onim što mu je bio sin, Njegov otac — u oporuci — ostavlja i siromasima, ali kaže i ovo: da se u slučaju da mu sin umre bez nasljednika, prodadu sva njegova dobra na javnoj dražbi, i da se dobijeni novac preda za samostan plemkinja, u koji, koliko se njega tiče, ne smiju ući one koje me potječu od plemića, Samilost bogatih često je praćena sujetom, i često nije drugo do način kojim se pokazuje bođataška ćud i moć, Ali dobre strane ove duševne moći bile su svakako u pjesniku, jer nam je ostavio tri velika djela, koja otkrivaju njegovu samilost, iskrenost, pjesničku dušu, i sposobnost saosjećanja i uživljavanja, Ta tri divna djela zovemo: »Tvrdaljem«, »Ribanjem«, i »Oporukom«. On se u njima prikazuje kao »pravi kršćanin«, pravi čovjek, te nam se pričinjava njegov lik tolstojevskim, dok ба gledamo na slici »Spuštanje u grob« u starogradskoj crkvi. On gradi svoj Tvrđalj, koji posvećuje »Omnium Conditori«, kako je шКезапо па ргобеђи; а бтад! ба i za sebe i »Pro itineraribus« i »Pro pauperibus«, kako je uklesano nad ulazima. U svojoj Oporuci, koja je takodjer veliki dokaz njegove dobrote, hrišćanskog osjećanja i slovenskog srca, sjeća se novcem i darovima svojih radnik4, težaka Miloševića, Stipetića, Stanišića, i kako su se zvali ti bradati »barbe, kumpari, paroni, i meštri« u Starom Gradu i po selima oko njega, U kodicilima Oporuke, oprašta svima dužnicima po četiri lire, i ostavlja za vječna vremena, da u njegovoj kući u Hvaru mogu stanovati siromašice, koje ne mogu plaćati stanarine. |

409