Nova Evropa

hvalno Kršinić i Augustinčić, te Stojanović i Lukić, Prelazeći

na slikare, kaže,

| Čovek oseća u isti čas kao da su Jugosloveni, mesto da nastave govoriti svojim jezikom, potražili posredovanje tumača, Oni još nisu naučili veštinu da se izražavaju u boji, budući da su kontinentalni uzori gotovo kod sviju očigledni, Ima medjutim izuzetaka: naprimer, Branko Popović, u jednom autoporiretu, ne pokazuje da mu pričinjava ikakve teškoće baratati uljem; Hegedušić, kraj svih svojih bojadisanih stilizacija, pokazuje originalnosti i duha; Kljaković je izložio jednu hvale vrednu sliku, pod imenom »Ribari«; Jakšićeva i Predićeva tehnika su gotovo klasične; Mujadžić ima шпово dostojamstva i uzdržljivosti, Vidmar odlične smelosti, Becić privlačne neposrednosti,

I tako dalje, u diletantskom stilu i didaktičkom maniru. Mnogo je zanimljivije, sve ako i nije baš tačno, što je imao da kaže jedan anoniman pisac povodom ove Izložbe, u poznatome ilustrovanom časopisu »La dy« {od 24, aprila 1930), koja je posvetila čitavu stranu jugoslovenskoj umetnosti, donoseći uz članak i dve dobre reprodukcije (Mujadžićevu »Muslimanku sa krčagom«, i Tome Rosandića »Glavu žene«, u mramoru). Pod naslovom »Suština vizantijske umetnosti«, pisac se zadržava naročito na Meštroviću, Rosandiću, i ostalim vajarima, pa kaže; .., Oduvek su nas, da kažemo istinu, malo obespokojavale Meštro-

vićeve ligure: ogromne, izdužene, suhonjavi sveci i proroci, ili svetice, prepuni do napetosti kakvim velikim uzbudjenjem, Ali smo uvek u isti mah priznavali, da je to uzbudjenje iskreno, pa smo i sami bivali uzbudjeni i saosećali plemenitu srčbu, ojadjeno milosrdje, ili nežnost, Ovaj put nam se pruža prilika da gledamo izbliza neka njegova mirnija dela,

i da posmatramo kako majstorski ume да obradjuje sasvim različit materijal. Ima od njeda tu jedna čudesno ogromna glava i ruka »Mojsija« u pokretu, u belom mramoru; a u idućoj sobi opet beli mramor upotrebljen za najnežniju drupu majke s decom u dubokom ге, »Kontemplacija« se zove Žena, sedeći за sklopljenim očima, masivna, da ne КаХето бојагпа, nešto preko prirodne veličine, Tu su njegovi portreti Ser Džon Laverija i Ser Tomasa Bičema, i jedna pozlaćena brončana figura u relifu gospodje Banac, savršeno uskladjena s priljubljenom i ozbiljnom draperijom njena tankoga šala, Ima tu, medjutim, puno dugih, tankih, takoreći vizantijskih figurA4, koje nam izgledaju kao Meštrovićeve intimne tvorevine, Jedna je od njih ogromna, fankom malerijom obavijena žena s glavom okrenutom gitari, pod imenom »Akord što se dubi« pouzdano u nekom dalekom srodstvu sa poznatom »Nadom« slikara Vatsa (Vatts) u sobi na gornjem spratu. Najzanimljiviji su mjegovi veliki barelifi u drvu, predstavljajući »Samarićanku« iz Biblije, »Blagovesti«, i »Angjela s vijolinom«, I na njima su figure duge

i tankim velom obavijene, koje daju meodoljiv utisak uzvišene svetosti,

I tu eto dodirujemo samu suštinu vizantijske umelnosti, — jer, treba

se samo setiti, to je ono što i očekujemo iz Jugoslavije, koja je primila

223