Nova Evropa

i Muća, pa tamo uvidješe same hućice bez homjora, gnjojišta i bolest, a proljećem — dijeleći huhuruz s popisom najbjednijih n ruci — fabodje i glad. Stoga uz druge epilete uhrasiše ovu lijepu zemlju: — »Gladna i gola Dalmacija!«

Ali dalmatinsbo Zagorje, nama pravim Zagorcima, mije folibo žaljena i oplakana Zagora, već bogata sela u Sirmici i Golubiću, uz Kninsbo, Kosovo i Petrovo Polje, te bijeli homšilnci do Vrličke i Hrvatačhe, pa goleme i plodne Sinjshe te TImotsbe Raunice. Tabodje me jšdi had mi gradjani, hoji jedino uz fežab novac dopira Pb onome što im treba, ne vjeruju Raho зе famo provode Božići, pirovi, hrsne slave, a i dani bad prispije mabar neznani gost. A ne znaju da je u njih svega šfo i za češće slave treba, bez frčbaranja na pazar ili u dućančić. Ovdje mi pada na um i ona znđna i zgodna anegdota M. Pauvičevića o Crnogorcima. Kad, ono, jednoga od njih morađoše

sfrijeljati, Knjaz ga pita: — »Reci istinu, vjere fi, jesi li ikad prije ovoga samrinoga časa doživio što ј0222« ... Тада ти је stari Crnogorac odgovorio: — »Jesam, Gospodaru, nebad davno

i mnogo teže. Dodje mi jednog dana prijatelj iz daleba, a ja ga ne imadjah čim ugostifi!«

Ovome gorštahu sličili i dalmatinshi Zagorci, ali ne znam da li je i sad ftabovih ljudi uz gradiće i uarošice gdje je i ljubav i ljepota зато и пооси.

Letim brilima mladosti i snage пад Prasnim i bogatim Ртаjinama što sam ih oduvijeh ljubio. Letim od Obrouca na bistfroj Zrmanji, što provalijama feče, sue do Motbovića na močvarnoj Neretvi, babo bi mi razvedrile duh i ojačali mišići od uspomena mladosti, bad su tuda carevali junaštvo, ponos, i bratimljenje. Onda bad se javljao sažalan osmijeh začuvši tudju riječ ili gledajući bezbojnu nošnju tudjinshu bez crvene čoje i blistavog srebra.

Evo me nad Phršnom Bukbovicom, gdje nema širohih livadd i njiudđ, pa ni rijehe т рогостса, ali zato pašnjah6, dubravicđ, i obilje stobe, boja im daje toplu odoru i obuća, poPrivače i prostirače, Snjoj za dočiće, meso, mlijeho, i drugi smoP, od čega su lica rumena, oči sjaju, a snažna prsa nadimlju dišući svježi auzduh. U tom je hladnom Phršu ljudima ovca isto šfo Arapinu paoma i deva u žarhoj pustinji. Kao i u Kninsbhoj Krajini, ljeti je stoba daleho u planini, te bi siromašniji varošani tamo pošli,

578