Nova Evropa

опоба doba ili Šiždorićeve odnose prema ostalim piscima Dalmacije.

Najvažnija je u tom pogledu »Elegija o pustošenju šibenske okolice« (>Elegta de Sibenicemsis agri vastatione«). Tu Šiždorić uvidja da treba ostaviti liru i pravne knjiće, te se opasati mačem 1 boriti se za vjeru i otadžbinu; ali se on sam, medjutim, zadovoljava da s jedne kule posmatra kako Turci pustoše polja u okolici Šibenika ı odvode seoske momke u ropstvo, U ovoj pjesmi se jasnije nedo u drugima očituje Šiždorićevo sltamovište prema problemima koji su interesovali stanovništvo Dalmacije u ovo doba, a to su u prvom redu: pitanje turske najezde, trvenja izmedju pučana i domaćih plemićA, te odmosi s Venecijom,

Prema Turcima osjeća Šižgorić istu mržnju i gnušanje kao i njeđovi mladji savremenici Marulić i Zoranić. On ih obasiplje najgorim pogrdama; oni su za njeđa prljaviji od samih svinja, iako im zakom brani da jedu svinjsko meso: »Foedior est porcis Turchia turba tamenm«. Istom mržnjom na Turke koja je inspirisala »Juditu« i Zoranićeve »Planine«, prožeta su i Šižgorićeva djela,

U borbama izmedju plemića i puka, Šižgorić je bio na strami plemstva, kao što je bila većina naših starih pisaca, i kao što je nešto docnije i Hanibal Lucić, za vrijeme pučkog ustanka ma Hvaru, bio nepomirljiv protivnik puka i, s ostalim plemićskim bjeguncima u Trogiru, izradio da su Mlečani zauzeli otok Hvar, Isto su tako žestoke borbe izmedju plemića i pučan& bile uzrokom da se Šibenik 1412 po drugi put i definitivno pokorio Mlečanima, Jer plemićima je bliži bio tudjimac plemić nego pučanin njihova roda. Stoga je lako shvatiti njihovo oduševljenje za Veneciju koja je štitila njihove interese, Tako i Šižgorić, g8djećod mu se pruži prilika, hvali Veneciju, a za mletačkog pretora Kalva kaže da je »dika i zaštitnik sreće porodice Šižgorića«. Kad su, medjutim, Turci stali da jače nadiru, onda su i pučani, prisiljeni. da od dva zla odaberu manje, postali skloniji Veneciji, iako su ih Mlečami većmom ostavljali da se sami brane od Turaka,

,

Ova privrženost Veneciji nije priječila Dalmatince da se osjećaju Hrvatima; a ni Venecija, sa svoje strane, nije u prvo vrijeme dirala ni u narodni jezik ni u običaje. Tako i Šižgorić baš svoje djelo o »IHriji«, u kojem s tolikim oduševljenjem govori o narodnom blagu, posvećuje Amtoniju Kalvu {Calvo), patriciju mletačkom i šibenskom pretoru, i ni u kojoj pjesmi ne hvali toliko Veneciju koliko baš u ovom djelu. Isto se tako i Zoranić pomosi što »tuj blizu u Zadru gradu susedu ja rojem i uzgojen u umiljenoj srići jesam pod kreljuti slafinoga zlatogša i pravednoga lava«, dok medjutim na drugom mjestu svojih »Planima« prekorava Dalmatince (»Nota, o Dalmata!«) što

633