Nova Evropa

kalno, jer su dojmovi svrstanih vokala apercepcije sluha, Mojem se uhu ta ljestvica činila tako ispravna, da sam je odmah bez daljnjeć razmišljanja i sam prihvatio, tako da i danas dnevno s pomoću ovih vokala opisujem kliničke nalaze. A ta se ljestvica tako podudara s Nazorovom, da nije čudo što sam odmah pristao i na Nazorovu karakteristiku pojedinih vokala: na »i«, taj »u svojoj boji najsvjetliji, a po svom obliku najvitiji glas izmedju svih vokala«; na »u«, kao na »najdublji i sve gluši i sve ukočeniji«, pa sam potpuno shvatio kad on za konac »lied«-a (»Warte nur balde — ruhest du auch«) veli, »da u njemu izbija — bolno ali i resignirano, pa i s čežnjom — uzdah, koji ide ususret svemirskom haku, što silazi i pline u sve slabijem dahu izraženom glasovima, koji kao ida jedva šušte i polašano se đćube«; ili kad prigovara prijevodu Vojvodjanina, koji »ne osjeća da je ,sve spi — nešto drugo mo Geteovo „ist Ruh'«, i t. d.. Ja bih mogao lako nastaviti sa citiranjem, pa bih mogao i prepisati velik dio Nazorova, po mom mnijenju, ispravnos izlaganja, koje pokazuje kako je duboko osjetio muziku i glasovnu harmoniju Geteova »lied«-a i sav čar onih »riječi« kojima je pjesnik svoj doživljaj prikazao. Nazor osjeća vokale dinamički na istom mjestu kamo ih je Pirke u svojoj ljestvici postavio; samo što Pirke nije o tome ništa napisao, već se taj njegov način opisivanja širio usmeno od liječnika do liječnika. Zato sam uzeo fizijologiju, budući siguran da ću tamo naći tumačenje, pa i dokaz o ispravnosti, moga mišljenja: da se tu radi o fizijološkoj pojavi,

Fizijološki može svako normalno uho ida prepozna i razlikuje tonove i šumove. Tonovi nastaju onda ikada tijelo koje titra (vibrira) izvodi pravilne perijodične Ктефпје, t. j. u istom se vremenu opetuje isti pokret. Šum maprotiv nastaje onda Када tijelo, koje titra, ne izvodi perijodične kretnje, t. J. kad u isto vrijeme ne izvodi jednake kretnje. Kod tonova razlikuje normalno uho tri razna svojstva: 1) visinu, 2) jačinu, i 3) boju ({timbre, Klangfarbe). Što su visina glasa, i jačina (intenzitet), to je i bez tumačenja svakome jasno; dok je »boja« onaj posebni karakter tonova po kojem se oni, bez obzira na visinu i jačinu, razlikuju. Tako razlikuje naše uho, naprimjer, tonove flaute, gčusala, ili čovječjeg glasa, i onda kad su ti tonovi jednake visine i jačine, budući da se tonovi glazbenih instrumenata, i čovječjeg dlasa, svaki sa svojom posebnom bojom, sastoje iz уе коб ђгоја jednostavnih tonova; izmedju ovih se jedam naročito ističe svojom snadom, te označuje visinu tona: to je osnovni ton [{Grundton), dok se ostali -— slabiji — tonovi slijevaju s osnovnim tonom, a različiti su kod raznih instrumenata, i zovu se »viši tonovi« ({Oberton, son harmonique). Vokali su tonovi, a konsonanti šumovi. Čovječji organ, koji izvodi tonove, naliči na sviralicu (Blasinstrument); njegov se oblik mijenja prema pojedinom vokalu, a vismu pojedinih vokala možemo fizički i muzikalno

260