Nova Evropa

najdivnije biće svijeta i života. Sve se to najbolje vidi u sugestivnom majčinu portretu: to je bio u stanju da modelira samo jedam beskrajan osjećaj...

Kad se jednom nadjosmo, pred par Sodin4, u radosti i veselju, u domu Meštrovića u Otavicama, Marta Meštrovićeva prišapne čobanicama, koje su po narodnom običaju ojkale, slijedeća dva stiha: »Nije bogat tko ima volova, već je bogat ko ima sinova« — oj! Ova misao nju stalno prati, i od svojih sinova ona očekuje velika djela, kao što ih je i dočekala. I ja kada se s njome sastanem, ona me zna tako ugodno da iznenadi svojim bogatim razgovorom, da se teško od nje rastajem. Tu skoro joj se potužih na sadanje teške prilike života, a ona mi odgovori: »Ovo su ti sada, kume, sve ratni ljudi, pa ne valjadu, ko mi ratni novci«. I to govori tako mirno ı jednostavno, kao što trava raste ili što potok teče da natopi livade sokom, — njezina je mudrost jedra i sočna., Sve razumije, i sve oprašta, Danas je njezin veliki posao — ljubav, koja ne poznaje granica: dava sve što ima, i samo žali što ne može da dade sve što Joj djeca zažele. A kad djeca kao djeca postave tu plemenitu majku medju dva ognja, medju njezinu ljubav i njihovu kavgu, ona samo irpi...

Puno bogatih osjećaja, bolnih i slatkih uspomen4, vezuje moju obitelj i mene s ovom plemenitom majkom i zlatnom ženom. Uspomena na njena dragog druga, a moga prijatelja i pobratima Matu, najviše nas spaja; i uvijek kad u Otavice k njima stignem, ona me dočeka široka srca, sa šalom ili u suzama. Kad sam prije trideset sodina došao u Drniš, Marta Meštrović bila je mlada žena, svježa i lijepa kao ruža. Vremena su пипша, бодте su se svalile na naša ledja, a nova generacija nadošla, pa kad u razgovoru spomenemo onoda kojega ona i preko groba toliko voli, obliju je suze, i samo pogleda na Glavicu gdje se uzdiže nova grobnica; onda mi s onim posmjehom koji izjednačuje život i smrt kaže: » Tamo će biti bolje, jer i on će tamo doći, ı tamo ćemo se opet naći«.,..

Poslije moje majke, to je jedina žena koju sam toliko zavolio kao da sam u njoj stekao ono što sam sa smrću svoje majke izgubio; a to radi njezine pravednosti i divnog osjećaja. S njom razgovarati, više je nego čitati knjigu mudrosti, — njena je mudrost iz crne zemlje i od tvrdog kamena, ona imosi zdravlja, čistoće i radosti kući u kojoj je. Ona je angjeo mira Meštrovićevih dvora. Lijepa kao dan, dobra kao kruh, a jednostavna kao svitanje zore. Iz njezina razgovora duva stalno ona narodna svježina, koju sam u Petrovupolju zatekao, i zaželio da je prisvojim svome peru.

Naš narod veli, da »i Bog ima majku«, pa kad je Ivan tako divno modelirao svoju majku, lako mu je bilo modelirati i Majku Božju, jer su sve dobre majke rodjene sestre. Kad je jednom prilikom kor žetelica propjevao pučkom popjevkom Ivanovu slavu, majka je njegova bila duboko dirnuta, jer je pjesma najdir-

336