Nova Evropa

zuati... Dob bi ispušio lulu duvana ...«, i sve fabo, pa ljehar ne mogaše doznati što je želio.

Zato je, srdeći se, i upitao Gavrana:

— Kad nisi bio u školi, jesi li barem u vojsci? Ti ili hogod od fvojih ukućana?

Momče ga pogleda sa sumnjom, no ipah roče:

— Mi smo Pršteni u manastiru Velinu pod Vještića Gorom. A onda, srećom, niho od Paludjera nije znao pisati, pa nas i ne zvali. No sad su počeli bupifti mombe u Šuabin landver: od pisanije dolazi suaho zlo. |

Milin vidje babo se približuju vrhu brijega, gdje mora роčinjati selo, a famo se nadao ravnici i suahojahu čudu ovih Ponibvara. No ipab su još dugo hodili uz brijeg, a onda se spuštali, doh prispješe na ravno.

Sad nije sunce padalo u oči, pa stari liječnih mogaše bolje vidjefi oho sebe. Mislio je ugledati hamenu pustoš, no horačajući ravnom i bijelom sfazicom па suve strane vidio je Susto dubrave, pa dočiće sa zemljom crnicom i ledine s obilato frave mebe i sjajne hao svila. Na pašnjacima rzalo, muhalo, blejalo i mebetfalo mnoštvo stohe, bao i na velihom sajmu. Neha momčad se umefala bamenom, druga rvala, a na većim ravnicama dječaci se na Phonjima ufrhivali. Vidje i nePolibo cura да па 'hrptu honja uspravljeno stoje i pjevuajući vezu, a bod ovećeda stada momba s oružjem da straži.

Gdjegdje ih u svojoj zabavi i ne opaziše, no had bi vidjeli da se približuje lacmanin, stražari bi odmah naperili pušbhu, a drugi ofrčali da nadju hamen ili toljagu. No had bi s lacmaninom prepoznali Obrada, smirili bi se: nešto malo gledali za debelim čovjebom u budravome ruhu, i nastavljali igru da po-

stanu jJahi. Milin se vrlo začudio suemu što vidje. — Vaše je selo uistinu bogato, — reče. — No zar ovdje ima

vubova ili razbojniha, fe su i čobani pod oružjem?

Nato se Obrad zaustavi i odgovori namršten:

— [JJ nas nema ni otimačine ni hradje, ali ovabi аде! ostade još od mletačhkog zemana, had nam otimahu i šumu i stobu!

А опада, Бао da je pogadjao i druge misli liječnihove, završi:

— Ali i danas čuvamo se tudje, nepoznate čeljadi, one što se po lacmanshi oblače i ne govore hao mi.

Gotovo odjednom, iz male huće do puta, oču se jahi zvebet. Bijaše to viganj, i ljekar se glasno začudi što ба vidje u onabovu selu: fu dua snažna čovjeha, zavrnutih ruhava, naizmjence udarala po usijanu guoždju, pa u famnom prostoru vrcale ishre.

— Bez vatre, guoždja, soli, i hruha, ne može nibo živjefi! — reče Obrad, i brzo dodađe:

— Ni bez uvode, ni sunca žaranog!

382