Nova Evropa

Обтаа зе патгвод:: |

— Ja ne smijem ništa Кагаћ... U kući je gospodar samo djed Bogdan: šfo on Raže, dobro, a što premuči — svi moramo bifi hamen! Nego ti sjedni i ofpočini, doh ja frhnem vidjefi jesu li povezani psi. Imađemo ih šest, a ne zna se hoji je žešći: suahi će se poblati i s najačim vuhom.

— Ali, bad idem s fobom, valjda neće па те пазтпин!

— Možda i ne bi, ali ne mogu glavom jamčiH. Ja sam te doveo i, dob si u Ponihvama, ništa fi se ne smije zla dogoditi. 15 bi fo sramofa nesamo za Саогапори Rhuću nego i za čitavo selo! |

Teh što je dogovorio, otišao je žurnim ЕВотакот prema famno-zelenoj, no sada već crvenoj glavici, na hojoj se uzdizale njihove Puće, a Milin sjede na plosnat hamen da čeha. Gledaše prama breščiću gdje zamače Obrad, ali tamo nihabva svjefla nije bilo: samo dim iz Rhuće bijelio se prama crnoj planini, Jauljajući da su čeljad budna i da na njihovu ognjištu gori. Dohtor Uroš sjetio se djetinjstva i sela pod Veleš-planinom. Ni tamo se vatra na ognjištfima nije nihad gasila, niti huće ibada pustjele, svagda bijaše vjernih čuvara što ljube.

Na nebu so javljale zvijezde i nad gorom mjesec, pa se je i u njih zagledao. Uistini, davno ih nije vidio. U varoši gdje je nastanjen nmibhome ne pada па ит promafrati zvjezdano nebo, ni dubrave, livađe, ni poločiće što medju njima žagore, jer su im druge misli i drugo brige zamaglile oči. A ljudi pod Velešom znali su hoje je doba jedino po suncu i po zuijezdama.

Sjeti se i svoje porodice: dušu mu zaohupi neznana fuga, a možda od čežnje za nečim prehrasnim, što je izgubio zanavjeh.

Tada u onoj spoPhojnoj fišini oču najprije brzi horah, pa oštar glas: — Ajdemo, gospodine, djed nas čeha!

IV

Kad su došli pred stojnu buću, Rrupni psi zalajaše i stadoše frzati lancima, a na vratima ih dočeba jedan od braće Obradove i nevjesta, oboje s lučevuim babljama u ruci.

Prostor u boji udjoše bio je golem i slabo rasuijetljen: osim one dvije bahlje, jedino u hufu, na nishoj ohrugloj frpezi, Sorila voštanica zafahnufa u proso i jaho dimila. Po njezinu пеsprefnu oblibu vidjelo se babo je napraviše od svoga vosha, ali se osjećao samo prijatan miris lučeve smole. Zidovi bijahu famni, no po njima ljesbalo mnogo starinshoga, srebrom hićena oružja, čab i nebholibo buzdovana.

Kod trpeze na fronogoj, izrezbanoj stolici, sjedio зтагас pušeći čibuP, a do njega stajao čovjeP, fahodjer prosjed. Ljehar se dosjeti da je fo djed i sin mu Vuhan, a drugi što stajahu za njima unuci. Svi bijahu divovi, s hosom do ramenđ. a jedino djed Bogdan i Vuban imadjahu perčine fvrdo opletene. Sa za-

384