Nova Evropa

VI

Milina htjedoše namjestifi da spava gdje je spavao Obrad, ali on zaželi da bude poPraj ranjeniha. Kad leže u sijeno i na mnogo jedan povrh drugoga naslaganih prostirača, želio je da зе umiri i zaspe. No čehajući san, dopre bh njemu fiho bolesniPovo sfenjanje. Brzo upati svjećicu i pristupi Dragošu, a ovaj se frgnu i hao da će prihvatiti nešto sa zida. Kraj njega visili Pubura i handžar, no, poznauši liječnika, spusti ruhu i uzdahnu.

—- Boli li mnogo, junače?

— Pali, gospodine, hao žerava, i ne da zaspati!

Mirno je pustio da mu se rana opere i prepovije, ali hapljica za spavanje ne htjede; volio je napiti se vina i lulu.

— A što je od Smilje? — zapita.

— Smilji ne freba ni lijeka ni ljehara; njoj će ranica i sama bez fraga zarasti.

— FEfo, neba bude, a za mene je laho.

Stari Milin ne htjede ба mučifi razgovorom, fe i sam dimeći zašuH. Svuda je u hući i oho nje bilo tiho, ali negdje u dubinama futnjilo i ne sličilo ni dalekoj grmljavini ni šumu vjetra. Sve od jutros ne začu ftabvih glasova, pa ne mogaše odoljeti da ne upita: — Imade li u vašem selu hoja voda?

— Jma, ali na onoj drugoj strani, gdje je niže. Odavle se ne vidi. Pada s visoba, te se bijeli poput hovilja ili da vise mlazovi pavitine. Ondje su naši mlinovi i stupe. A gdje odušuje fa sila uvode, Bog zna! Negdje se pod zemlju zavlači!

— Pa ova mubla tutnjava što se čuje biće od toga slapa?

— Ne, fabo daleho ne može se čuti, premda je voda i od vatre snažnija. Nego, u našim su Ponihvama #11 дибоћа jezera, sue jedno od drugoga niže, pa stenju i ječe hao živa. Dva su donja crvena poput hrvi, treće bijelo i dojedno strmo Рао јела. А fabo slenju i ječe, jer u dva donja ponora mofuljaju se Zmajevi, a u gornjem leprše Vile jezerhinje. Oni žive u svadji, fe, na počethu zime had vode s planina zaliju, u našim ponorima buči fabo da se badibad čuje sue do Crne Drage: ono Vile uronjuju Zmajeve da ne bi izišli na svijet. U to su doba najači, jer je sunce nisho i slabo, pa iz njih ofrouna para sopHi... A bad Vile sasuim utope Zmajeve, neće na suijetu biti zla, i obadva hrvava jezera pobijeliće hao i ono vilinsho. Taho ti je to!

Milin se i opet. dignu da opipa bilo ranjenihu: gorio je, ali пе preveć, i oči mu bijahu plave i mirne, Pao sinoć nebo nad planinama. A u dubinama је па таћоре bučilo, hao da tutnje Pboraci davnih poboljenja, i stari liječnih se umiri: sjetio se djefinjstva pod Velešom, had je slušao bajhe drevne mudrosti.

— Koliko ti je, momče, godina?

— Ne znam ni ja! Biće dvadeset i malo više.

— A bo ti je govorio o tome hrvanju dobrih Vila i opahih Zmajeva?

390

Ма преране