Nova Evropa

u ltaliji, dakle, alinska civilizacija došla do svofa uspona, iako se u isti mah nalazi u večnoj krizi, Celu istoriju Htalije Leo Ferero vidi i tumači kroz krizu atinske civilizacije: od osamljenosti jednoga Dantea, koji je u Italiji video »ognjište tuge«, »bordel provincija«, koji ju je nazivao sluažavkom, »miseranda Italia, ettam Saracenis«, pa preko Savonarole (u XV stoleću), kome ne preostaje drugo do »da plače i da se raspadne u suzama u ovome mesu«, i preko Kardana, Kanpanele, Bruna, Galileja, Vaninija, sve do savremenih velikih izgnanika, atinski duh Italije stvara od njene civilizacije jednu od majestetskijih, najlepših, najprofinjenijih civilizacija, dok moramo i politički ceo Život Italije predstavlja jedno groblje slobode, nezavisnosti, i poštenja, uz retke izuzetke, Na isti način kako u XIV stoleću atinske vrednosti upropašćuju talijansku civilizaciju, analogno, rimske vrednosti dejstvuju sudbonosno u XX stoleću na razvoj engleske civilizacije, Engleski narod — koji Leo Ferero vidi vaskoliki izražen u Robinzonu, koji ostavlja svoje ostrvo i polazi u svet, kao Rimljanin, — jedini je medju svim narodima Evrope koji je u sebi nasledio i učinio svojima rimske vrline, Ža razliku od Talijana, koji shvata rad kao veštinu i umetnost, koji je artizan i obrtnik, Englez shvata rad jobovski, kao ispaštanje, s pomoću kojega se dopire do »vik-enda«, jedne vrste rajske nagrade za napore utrošene preko sedmice, Talijan posmatra svet kroz maštu, imaginaciju, i estetiku; Englez gleda na svet kroz čitav niz dobro odredjenih shem4, jasno zaokruženih mozgovnih odeljaka, koji svi misle za sebe, Ovi elementi i ove vrline morale su fatalno dovesti njihove civilizacije do krize; a njihove krize »dokazuju, da su imaginacija i duh razdvojeni na odeljke, da su nered i red jednako plodni ili steмм, Ajimska i rimska civilizacija razvija se u jednom ritmu koji vuče za sobom njihovo nestajanje: one ne mogu da dosegnu drugu do smrtnu veličinu«. Kao i sve druge stvari, rekli bismo mi, koje žive, koje bitišu, i koje rade s naporom.,

U sukobu, dakle, i u suprotnostima ovih dveju civilizacija, atinske i rimske, nastupa Pariz, kao sintetička intervencija, kao harmonija nategnutih i zaoštrenih kontrasta. Pariz je »izvršio čudo, koje se čini da hoće da demantuje društvenu znanost: da stopi u jedno atinsku civilizaciju sa rimskom civilizacijom«. Pariz je danas jedini koji se u krizi civilizacije odupire, uspevajući ·da ostane svoj u sukobu dveju civilizacijA. Oznaka koja čini od Pariza sintezu atinske i rimske civilizacije jeste savršenstvo njegova društva, koje je jedino zaokruženo društvo u Evropi, Elementi koji čine ovo društvo tako savršenim jesu, u prvom redu, sastav njegove elite, njena funkcija, njena posebna moć vodjenja, njeni apstraktni principi, po ko-

jima ta elita upravlja gotovo nevidljivo i neose{ljivo pariskim. ~ 7

401 „|