Nova Evropa

društvom; u zemljama i u sredinama u kojima fale ti elementi, intelektualni i duhovni procvat je isključen:

»U zemljama gde nema podrazumevanja (les sous-entendus}, stalno jočunasta i očajna prepirka očituje samoću ljudi, Sastajališta, zborovi, postaju često pozorištem strahovitih gužva, mesta u kojima se čovek izlaže sa zabrinutošću. tako da se gotovo uvek želi da zapodene razdovor radije o frivolnostima nego li da se otvori diskusija o predmetima koji imaju izvesnu vrednost.«

Zato Pariz, koji je uspeo da sve to savlada, ostaje nesamo sintezom rimske i atinske civilizacije, već postaje ujedno i najsavršenijim primerom civilizacije koja je uspela da utvrdi i izgradi siniezu Zapada. Ali Ferero, posmatrajući današnji Pariz, zapaža odmah, da se u suštini ove sinteze pojavljuju znaci prevladjivanja atinske civilizacije; zato su »Pariz i nješov sjaj i njegova sreća vezani uz misiju koju on viši; on ima da bira: ili da se postavi na čelo zapadnih naroda, i da im ukaže na njihovu budućnost, ili da ih ne osvaja drukče do uspomenama na svoju prošlost. Danas narodi iščekuju od francuske elite deliniciju princip4 kojima oni imaju da we pokoravaju, dobra koja treba da žele, lakih kaprica bez kojih mogu da budu bez stida: filozofija, politika, umetnost, saloni, raskoš i sjaj celog Zapada, ceni velike zakone i tajanstvena pravila što ih je Pariz ustanovio već od dva veka naovamo.«

Ushićen ovim momentima velike pariske sinteze, Leo Ferero ne može da vidi druđu suštinu ФЧапазпјеб Раша, 1 песе da prizna da se u prevladjivanju atinske civilizacije, revolucijo narne i intujitivne, osećaju prvi znaci opadanja Pariza, nješove dekadence, koja je u isti mah i dekadenca Zapada, Naprotiv, га пјеба »Pariz u evropskom kaosu predstavlja poslednji model стуШтасје«, 1 гђоб пјеба је »Етапсизка, Која је vezala svoju sudbinu uz onu svoje prestonice, postala predmetom udivljenja i pošlovanja jednog dela sveta«. Na Francuzima je da sačuvaju baštinu Zapada, »koji ih čini odgovornim za svoju sudbinu«.

*

Sasvim suprotno ovome gledištu zvuči svedočanstvo, ili zapravo krik, Drije La Rošela (Drieu La Rochelle), koji na stranama svoje »Evrope protivu дотоу1па« (»L'Europe contre les patries«, 1931) vidi Francusku, kao i sve ostale stare domovine Evrope, na ivici propasti. Postoji, kaže on, mnoštvo starih i zamrlih evropskih domovin4. koje su na samrti; i on ne vidi, da će i jednoj od ovih domovin4, koje se naprežu da obnove зап Капа МеНКоба, Karla Petog, i Napoleona, poći za rukom da išta ostvare: »Nikad više«, dobacuje im on, »nećete moći da zadobijete hegemoniju u Evropi!« Etapa prevlasti završena je, stari se krug zatvorio: »Predstoji zajednička sudbina za sve stare domovine Evrope... Isteklo je vreme velikim carstvima, posred jedne Slavije neformirane,

| 402