Nova Evropa

— A vjerujete li u dušu? — dalje i nemirno majha pitala, hao da čim prije želi doznafi ovaho čudno i neslućene stvari.

— Та Paho bi čovjeh živio bez duše? ... I zašto pahao i dženef da je nema? A da se oštricom noža prijedje u dženoet, freba se moliti Alahu, freba postih i sirotinji pomoći! — odgovori Turčin.

Mati se i više začudila, nije se bojala, ne fjerala me od nevjerniba, no ipah reče:

— Kad vjeruješ u Boga i dušu, u pahao i raj, haho možeš imati neholiko žena? Držatfi ih pokrivena lica i zatuorene Рао stohu?

— Ženo božja, a Бо fo čini? Samo age, begovi, paše, i veziri! ... Oni fo mošu jer su bogafi i ništa ne rade, već za njih rađe Pmetovi. Ja imam samo jednu ženu Pao i drugi seljaci, radi samnom i s djecom u polju, fe još nihad nije feredžom lice zashrla... Abo pab hoćeš da fi rečem pravu istinu, reći ću, i da fi пе bude žao... U Livnu mi rePoše, da nebi bosšahji Pbršćani imadu po duije a i po fri žene, samo što ih sue ne drže u istoj Pbući. A siromašnu fabo ne može biti, mabar da je i najbolji Turčin!

Kad je vidio da se moja mati nije rasrdila već nasmijala, ponovi molbu: — Uzmi oba araora, daću ih za male pare: dobro su zreli, pa se neće ni na ljeto užeći.

Каа зат 1 ja to zaželio, siromašni čovjeh primi dvije cuancibe, unese lješnihe, te ih saspe u ambarić. A majci, biće, da se je nevoljni Bošnjab sažalio:

— Pričehbaj, daću H neba što pojedeš i napiješ se, a onda hud fi drago! — reče,

— Bog te blagoslovio, dobra ženo, samo ne daji vina ili РттеНпе. Volim bifi i gladan i žedan, jer svahi čovjeh mora živjeti baho mu naredjuje njegov din.

Turčin slasno pojede na maslu prženih jajđ, pa odlazeći opet hvalio svoje lješnibe, želeći da ih u zdravlju pofrošimo. Onda, bao da se nečeg sjetio, zače tražiti u pripašaju, fe nahon malo izvadi nožić boji se može sblapatfi. Korice mu rožnate, pulijane, a i samo gduoždje ispisano. Pružajući mi ovu lijepu sftvarcu, rebao je: — KEuo, momčiću, neha ti je pri ruci, bad buđeš naртаоао зота!е!

Nisam znao da ih, hao druga seosbha Фјеса, паргао јат, по 1 sada onim istim nožićem razrezujem nove Епјтде.

A majhPa šuteći za njim gledala, fe dugo dugo bila zamišljena. Pa iabo mi tada bilo jedva trinaest godina, činilo mi se da nebabo razumijem što je njoj. Da joj se od toga dana srce preobrenulo, slutio sam i dojedne uvočeri, Pad bismo hlečali pred ibonom Gospe od Sedam Žalostfi. Bila horizma i molenje se poduostručilo: mati i dalje pitala zdravlje i berićef, no sad ne

436