Nova Evropa

РИЗАМ Ј. БЕКИГОУТС:

POD CITADELAMA DRAČEVICE.

Hercednovi (Tvrtkov grad), u očekivanju maja 1934.

Ko je rebao, da moj grad nema dušu? ...

Ima noći hada je najbolje izdajničhi gazit na prslima, hao bosi lupež, šuljat se u sjenci vlažnih zidind, zatomit lepet srca i više slutit no slušat staračbe im razgovore. Nije suabi dan jednaka crvena buća uz more i njen zmijoliki odraz. A pogrbljene starice jednom se smješbaju djetinjim smiješhom, a drugi put zlo gledaju, a ipah im je u duši samo jedna vječna i nepromjenТроа zima i strah od smrti. Vi znate staru priču o tome haho i predjeli imaju dušu, isto kao i ljudi, a svačija se duša brani od nasrtanja. Abo ne umijete da prislušhujete tajne priče borova i šušhavih palmć, nikad ništa nećete razumjeti. Ovdje ima jedna stara avlija što se u očima ogleda hao u ogledalu, ona je puna plavih grozdova glicinijd i šutnje; što vam valja fa pusta sliha, fo radovanje očima, ako ne zaronite ruke u gomilu plavog cvijeta šfo Paplje s gSranđd i šušteći priča istorije o izlizanim pločama svih avlija na bijelom suijetu.

Mnogo sam puta ja virio hroz puhotinu bregova u suijet obovanoga mora, bijelih sniježnih brdđ, i vrtova u čijem hladu pljušte šušbavi fonovi, Pad se vjetar igra u hrunama palma, pa vam se fo pričinja hao da neho brojanice prebire. Lulao sam, mnogo puta, broz staru ružičastu i bijelu Tvrthovu Varoš, gledao je u suvijetlu hladne, zelene mjesečine, i miješao moju sumornu bezvoljnost i dosadu s njenim žutim podnevima. Tada su njene suncem preplavuljene ulice tihe i puste; ni dašbha nema da u polufamnim vrfovima pomiluje lagane lepeze visohih palmđ, зато тоте рјера, опо пештотпо, vječno pjeva, pjeva...

U našoj luci svabi dan šarena jedra dišu. Možda jarboli i ciblone u возје zovu, ali zasada se u mrtvoj uvodi huplju samo cruene huće, i negdje, u po bijela dana, jedan hohot pjevd. A blistaju se, blistaju stabla na Pbućama, Pao zamagljene oči sasvim silne djece, oči pune suzđ. Ne, ne, nije istina da moj grad nema živu, freptavu, isbljučivo svoju, i samo suoju dušu.

Ja sam gledao had Prvav suton pruži hiblopsho oho svoje medju žute tigle i jedno olovuno bube. Gledao sam bad se zapali horizonat što nesitfo proždire svjetlo, i tamo, na medji beshraja, Бао Pbrilo usnulog galeba, jedno bijelo jedro što se pružilo u nebo. Od svog postanba, Grad se na taj način spremao u san, — fo je jedna od mnogobrojnih emanacijd njegove duše.

Ovdje je sve živo, sve Phrupne i silne stari moga suijeta dišu. Dob na dragom mjestu ima jedna mriva ljepota, nepo-

187